U nekoliko navrata nametnulo mi se pitanje, kako se ostvaruje osjećaj trodimenzionalnosti na fotografiji? Ovim tekstom prikazat ću kako izbor objektiva utječe na kadriranje i postizanje osjećaja dubine odnosno treće dimenzije. Naravno, neću preporučivati niti jedan poseban objektiv, ovdje nije riječ o tehnikalijama već o tome da različite žarišne duljine nude različitu perspektivu. Dok ćemo na širokom kraju više prikazivati širinu i prostor krajolika, teleobjektivom ćemo krojiti zanimljive detalje ili pak slagati slojeve pejzaža.
Želio bih na početku reći da nema prave žarišne duljine za fotografiranje pejzaža. Iako je velika većina mojih fotografija napravljena ultraširokim objektivom na 10mm i na tom kraju je vjerojano najlakše prikazati dubinu prostora, mnogo dobrih fotografija napravio sam i na nekim srednjim duljinama od oko 50mm, a mnogo zanimljivih detalja uhvatio sam i na 300mm. Raznovrsnost nam pomaže da napravimo više i zanimljivije, jer nisu sve lokacije na kojima ćemo fotografirati pogodne za sve žarišne duljine.
U ovu šetnju fotografskim metrom krenut ću od meni omiljenog kraja, onog širokokutnog, u rasponu od 10 do 20mm (na manjem osjetniku). Iako je širokokutno sve šire od 40 mm, pravu širinu dobijemo tek spuštanjem ispod 20mm. I u tome je bit, jer takav objektiv zahvaća mnogo više nego što naše oči vide i već je tu jedan novi element koji nam čini fotografiju napravljenu širokokutnikom drugačijom. Tipična karakteristika širokokutnog objektiva jest da smanjuje stvari koje su dalje u kadru, a one bliže čini većima, te da prema sredini ruši okomice koje su bliže rubu kadra. Sve su ovo pojave koje ćemo pažljivim kadriranjem moći iskoristiti i kreirati zanimljiviju fotografiju. O najčešćim načinima kadriranja već smo u Pejzažnoj kuharici pisali, ja ću samo reći da kod širokokutnika načešće koristimo blizu-daleko kompoziciju gdje se u prednji plan ili stavlja objekt interesa ili objekt koji vodi prema točki interesa, a u srednji odnosno stražnji plan širina i ostali elementi pejzaža kojeg zahvaćamo.
Idući raspon koji najčešće koristim je od 40 do 100 mm (75 – 150 ekv.). To je raspon koji više nema efekte širokokutnika, dakle proporcije na fotografiji su otprilike onakve kakve ih vidimo i vlastitim očima, okomice se ne ruše, a također se ne dešava kompresija perspektive koju dobivamo koristeći teleobjektive velike žarišne duljine.
Posljednji raspon o kojem ćemo danas raspravljati jest onaj u telefoto kraju, dakle od otprilike 150mm pa na dalje, ograničeni ste samo milimetrima svog objektiva. Glavni efekt teleobjektiva jest da zbija prostor i približava objekte koji su i jako udaljeni od nas. Također, omogućuje nam vaditi zanimljive detalje iz šireg prostora, detalje koji bi koristeći recimo širokokutnk bili presitni da bi se uopće zamijećivali.
Zanima li vas bilo što vezano uz pejzažnu fotografiju, želite li predložiti novu temu nekog budućeg članka ili imate pitanje, pošaljite poruku e-pošte ili pitajte u komentarima ispod teksta. Ako vam se tekst svidio, podijelite ga sa svojim prijateljima, jer znanje je da se dijeli!
3 comments: