Fotografski motiv, (usamljeno) stablo.

DSC_0775Do sada smo u pejzažnoj kuharici već pisali o motivima u pejzažnoj fotografiji, ali kroz prizmu svjetla, objektiva, vremenskih uvjeta. U ovome članku posvetit ću se relativno čestom, a meni dragom motivu usamljenih stabala.

Naravno, sam motiv nije previše originalan, mnogi su fotografirali, fotografiraju i fotografirat će i usamljena stabla kao svoj motiv. Prvi impuls da promišljam o takvim motivima za mene je došao od prijatelja i kolege Davora Dolenčića koji je svoju prvu samostalnu izložbu nazvao baš tako, “Usamljena stabla“. Krasna serija s mnogo odličnih fotografija.

No, što nas toliko privlači ovome motivu? Možda to što ljudi vole personificirati različite objekte iz svoje okoline pa tako i stabla. Stabla su kao ljudi, mogli bismo reći. Ima onih koje žive u velikim skupinama, u malim skupinama, onih koji žive kao samotnjaci. Ima ih koji žive u jednolikim skupinama, onih koji žive u mješanim skupinama ili onih koji zalutaju među skroz drugačije jedinke i među njima uspješno (pre)žive. Ima ih malih, velikih, čudnih, ružnih, lijepih, korisnih i beskorisnih. Žive godinama, prilagođuju se vremenskim uvjetima, množe se, žive i umiru. Ponekad nam pružaju zaštitu, ponekad nas hrane, ponekad nam prave štetu, ponekad su tu da uživamo u njima. Sve te osobine imaju i ljudi.

Kad pogledamo poneko staro stablo što godinama stoji na rubu polja, pomislimo li o čemu bi nam to stablo moglo pričati? O vojskama koje su prošle kraj njega, o seljacima koji su u njegovom hladu ručali za napornog rada u polju, o zaljubljenim parovima koji su u visokoj travi oko stabla tražili zaklon od radoznalih pogleda. O strašnim olujama, hladnim zimama i vrućim ljetima. O rodama, vjevericama, miševima i mačkama. Mnogo zanimljvih priča mogli bismo čuti od nekog starog hrasta, čvoraste masline ili visoke jele.

Svaki put kad vidim neko usamljeno stablo zapitam se kako je došlo tamo, je li mu sjeme zasijala neka ptica, zasadio ga neki zemljoradnik, je li možda posljednji pripadnik nekog šumarka odavno posječenog? Mnoga stabla imaju i više lica, ovisi gdje stojite, s koje strane ih gledate, koje je doba godine. Zimi su tmurna i skromna, u proljeće se oblače u pastelne zelene boje, ponekad s bijelim cvjetovima, ponekad ne. U ljeti su bujna i tamno zelena, šuštava na vjetru, bucmasta iz daljine, dok u jesen toplim bojama najavljuju kraj jednog ciklusa i iščekivanje početka novog.

Na fotografu je da stablu pristupi sa svih strana u koje god doba godine može, da mu nađe najbolju pozu uz najbolje svijetlo i tako ga prikaže kao veliko i moćno, kao skromno i nježno, kao usamljeno i ostavljeno, da mu poda osobnost i priču, da svojom fotografijom i gledatelja zainteresira za to jedno, jedinstveno, a opet tako obično stablo.

Na nekoliko primjera opisat ću svoj pristup i promišljanja vezana uz motiv usamljenog stabla.

U Lonjskom  polju IV mali

Dosadan sivi zimski dan u Lonjskome polju. Skupina od nekoliko stabala na čistini, no jedno je posebno svojim oblikom. Vidimo da je deblo relativno debelo i visoko, no sa samo jednom granom i ostacima grana. Kako je na čistini, često je privlačilo udare munja. Lako ga je bilo staviti u kontratežu šumi u daljini jer ono samo na vjetrometini, a oni tamo zajedno gledaju što će se desiti, kako će borba završiti. Sam protiv svih, naslov koji se nameće. Također, odabir crno bijele tehnike je logičan (osim što je sivi dan) tako se još više naglašavaju kontrasti.

DSC_3912

Na ovoj fotografiji stablo ipak više služi kao lijepa dekoracija, kao objekt za popunjavanje kadra, kao kontrateža Velebitu u pozadini. Jutarnje sunce obasjava i stablo i Velebit, i tako stablo dobija jednu nježniju zelenu nijansu, prema težoj nijansi zelenila na planini. Pogledamo li sjenu stabla vidjet ćemo da nije baš visoko pa ćemo i na taj način dobiti osjećaj veličine stabla i relativne udaljenosti prema planini u pozadini.

 DSC_2467r

Za razliku od prethodna dva primjera, ovdje je stablo stavljeno skoro u centar fotografije. Takvim kadriranjem naglašava se da je stablo taj element koji čini kadar. Primjetimo da je korištenjem duge ekspozicije jako malo toga oštro ocrtanog na fotografiji, gotovo nijedna grana stabla nije jasno orisana, nego je dugom ekspozicijom dočaran osjećaj konstantog gibanja: kako oblaka preko neba, tako trave u prednjem planu te grana stabla. Jedino što je oštro ocrtano jest deblo stabla. Ovakvom kompozicijom dobivamo poprilično dinamičnu fotografiju unatoč statičnom kadru. Samo mjena stalna jest, misao je koju je lako spojiti s ovom fotografijom.

DSC_0917

I za kraj, stablo koje i nije usamljeno pozicijom, no usamljeno je svojim koloritom i izgledom mogli bismo reći. Kao kakva plesačica ova se breza istaknula svojim narančastim jesenskim lišćem koje je obasjano posljednjim zrakama sunca. Lako ju je bilo smjestiti u centar kadra da bi ju ostala već gola stabla okružila i tako još više istaknula, a dugom ekspozicijom zamućeni su i oblaci na nebu kao kakva dimna zavjesa kakve kavane u kojoj bi egzotična plesačica provodila svoje dane pred mračnom publikom.

Kao što vidite, stabla su stvarno zahvalni fotografski motivi. Što je najbolje, ima ih svuda oko nas u gradu i na selu, lako ih je naći i uz malo vremena i mašte lako je napraviti zanimljivu fotografiju!

Comments

comments


About Filip Lučin

Fotografijom se aktivno bavim od 2007. g. Pejzažna fotografija mi je strast i zadovoljstvo, a usto volim dijeliti znanje koje stječem na terenu, prateći literaturu i druge fotografe. Član sam fotokluba od samih početaka. Tajnik kluba od 2009. Također sam jedan od predavača na radionicama Osnova digitalne fotografije, te na pejzažnim radionicama. Do sad sam sudjelovao u više skupnih izložaba te sam imao samostalnu izložbu "Četiri godišnja doba" u Gimnaziji Čakovec. Član uredništva u knjigama u izdanju fotokluba.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.