Ovim tekstom želio sam se zapitati može li pejzažna fotografija funkcionirati i uz prisustvo tragova čovjeka ili to više nije to, kako nam kazuju neka pravila na koja možete naletjeti na mnogim foto natječajima, pa i u nekim publikacijama. Ovo je prvi iz serije članaka u kojima ću se baviti stvaranjem pejzažne fotografije. Korištenjem elemenata koji nas okružuju, korištenjem vremenskih uvjeta, itd…
Pročitamo li pravila iz FIAP – PSA natječaja (koji uzgred budi rečeno i nemaju kategoriju pejzaža – landscapes ) saznajemo da: ”Human elements shall not be present unless, on the rare occasion, when those human elements enhance the story and are unobtrusive.” Dakle, nema ničeg što su kreirali ljudi, osim u iznimnim slučajevima kad nenametljivo pojačavaju dojmove priče. Dakle, znate ono, nekakva američka prerija, crvene planine u pozadini, napuštena polusrušena drvena staja sa tornjom za crpljenje vode koja sama stoji u toj nedođiji.
Wikipedia pak kaže:”Many landscape photographs show little or no human activity and are created in the pursuit of a pure, unsullied depiction of naturedevoid of human influence, instead featuring subjects such as strongly defined landforms, weather, and ambient light. As with most forms of art, the definition of a landscape photograph is broad, and now includes urban settings, industrial areas, and nature photography.”
Pisac članka na Wikipedii pak je primjetio/la da iako većina pejzaža prikazuje malo ili nimalo ljudske prisutnosti i da je definicija pejzažne fotografije šira od one koju sam citiriao s FIAPovog natječaja pa može i uključivati urbane prostore, industrijska područja i fotografije prirode.
Pregledamo li pejzaže u slikarstvu, češće srećemo slike koje uključuju ljudske elemente od onih bez njih. Mostovi, sela, domaće životinje, dvorci, itd…
Pejzažno slikarstvo prisutno je stoljećima, kao žanr se uspostavilo već u 15. stoljeću, dok je fotografija kao umjetnička disciplina ipak u tim omjerima puno mlađa. Pioniri pejzažne fotografije, napose i vjerojatno najpoznatiji Ansel Adams u avanturu fotografiranja nedirnute prirode bez ljudskih elemenata krenuli su kao borci za očuvanje prirode koju su željeli prikazati i sačuvati onakvu kakva jest, bez ljudskih intervencija. Mnogi fotografi i danas teže tome da prirodu prikazuju onakvu kakva je, prirodna, bez čovjeka.
No, može li se čovjeka baš isključiti iz pejzažne fotografije? Koliko god se mi kao vrsta trudili raditi svoja urbana geta izdvojena iz šire prirode, na kraju, svi smo mi dio te prirode. Iz praha smo nastali, u prah ćemo se pretvoriti. Ne morate ići u Južnu Ameriku tražiti nestale gradove starih civilizacija koje je sakrila džungla. Već i u našoj zemlji možete naći napuštena naselja koja nakon samo 10, 20 godini već skrivaju šumarci, gdje ruine ostaju kao spomenik nekim davnim vremenima i zorno prikazuju da priroda ipak, uvijek nadvlada sve čovjekove poduhvate. Stoga, mislim da je prikaz ljudskih elemenata u fotografiji pejzaža sasvim u redu, tako dugo dok ti elementi nisu sama tema fotografije.
Ti bi se elementi onda trebali koristiti kao dijelovi kompozicije u skladu s pejzažem u kojem se nalaze. Put, cesta, brazda na polju će služiti kao linije vodilje. Kućice u daljini će kreirati osjećaj seoske idile i davati prostornost i osjećaj veličine. Polja zasijana različitim kulturama služiti će kreiranju šarenog tepiha u prostoru. Mali drveni mulić poslužit će nam kao početna točka istraživanja vodenog pejzaža. I tako dalje i tako dalje…
Naravno, umjetnost ne bi trebalo ograničavati, niti strogo nešto gurati u nekakav žanr. No, da povučem paralelu s hranom; ako vas netko pozove na mesni ručak, na tanjuru očekujete veliki komad mesa s nešto povrća, a ne tonu povrća s komadićom mesa negdje u kutu. Isto tako bi po mome mišljenju trebalo biti s pejzažnom fotografijom, prvenstveno lijepota prirode s ljudskim elementima ako mogu pomoći kompoziciji.
Da zaokružim, za mene je pejzažna fotografija sve ono što za glavnu temu ima prirodu, krajobraz, što nam prenosi njenu ljepotu, moć. Ako na njoj nema tragova ljudi, dobro. Ako su tragovi prisutni, opet dobro. Na autoru je da svojom kompozicijom odluči što će ljudski tragovi na fotografiji predstavljati; jedan kotačić u velikom mehanizmu prirode ili pak crnu mrlju na bijelom tkanju.
Imate li svoje mišljenje o ovoj temi, bilo bi mi drago da ga napišete u komentaru.
One comment: