Fotografija pejzaža, buđenje emocija

U ovom nastavku promišljanja o pejzažnoj fotografiji pišem o prenošenju i pobuđivanju emocija fotografijom pejzaža, kao jednom od serije tekstova kojima pokušavam objasniti pejzažnu fotografiju kao žanr fotografije i sastojcima koji su potrebni za dobru fotografiju pejzaža.

Fotografija pejzaža je upravo to što joj ime govori, fotografija pejzaža, krajobraza, prirode, kako god je želite nazvati. Sva priroda koja nas okružuje zabilježena na fotografski medij je fotografija pejzaža. Ako na fotografiji imate brdo, to je fotografija pejzaža. Ako imate rijeku i to je fotografija pejzaža. Ako imate brdo i rijeku i još šumu, to je i dalje fotografija pejzaža. No, hoće li nas bilo kakva fotografija pejzaža oboriti s nogu? Neće, naravno.

Brdo Zir u Ličkom polju nedaleko od Velebita, privlači poglede svojom kamenom glavom. Otvorenost prostora, širina kadra, ovdje nam prenose osjećaj veličine pejzaža u kojem mi kao pojedinac koji gledamo taj kadar postajemo sitni i skromni. Znamo da je Velebitski lanac dug, visok i često i opasan za ljude. Oblaci koji su se rasprišili preko cijelog neba govore nam da i od visokih uvijek ima viših, a brdo Zir pak nas svojim oblikom mami i zove da ga promatramo kao pitomo brdašce nasuprot močnog Velebita. Glavna emocija na ovoj panorami je veličina prostora i ljepota prirode.
Brdo Zir u Ličkom polju nedaleko od Velebita, privlači poglede svojom kamenom glavom. Otvorenost prostora i širina kadra ovdje nam prenose osjećaj veličine pejzaža u kojem mi kao pojedinac koji gledamo taj kadar postajemo sitni i skromni. Znamo da je Velebitski lanac dug, visok i često i opasan za ljude. Oblaci koji su se rasprišili preko cijelog neba govore nam da i od visokih uvijek ima viših, a brdo Zir pak nas svojim oblikom mami i zove da ga promatramo kao pitomo brdašce nasuprot moćnog Velebita. Glavna emocije na ovoj panorami su zadivljenost širinom prostora, očaranost ljepotom prirode i želja za istraživanjem.


Pejzaž kako god bio spektakularan, gdje god vi na planeti bili, ako taj pejzaž ne zabilježite kako treba i Mt. Everest izgledat će poput susjednog brda koje je odjednom dobilo puno snijega i izgubilo travu. Fotograf mora pažljivim odabirom kadra, rakursa, objektiva, vremenskih uvjeta, doba dana i doba godine zabilježiti pejzaž i tako nam prenijeti njegovu ljepotu, veličinu, mističnost i sve druge atribute koji se mogu vezati uz pejzaž. A vjerujte, ima ih.

Zelena tapiserija
Za razliku od fotografije Zira ova  fotografija je puno smirenija, intimnija. Na prvi pogled uopće ne možemo razabrati razmjer veličine koja se na fotografiji nalazi, jer sve što vidimo su nijanse zelene uz jednu blagu liniju. No pažljivijim promatranjem primjetit ćemo jedno, jedino osušeno stablo i tada vidimo da se pred nama nalazi stotine možda i tisuće stabala raznih veličina i oblika koje svojim životom tvore ovu tapiseriju. Mir, red i sklad je ono što zrači iz ove fotografije, uz malo mašte možemo u mislima čuti sve zvukove šume i prirode koji spadaju uz ovakav motiv.

Kad spojite sve gore navedene začine, dobit ćete fotografiju pejzaža koja će često osim vrhunskog prikaza nekog pejzažnog motiva, u nama probuditi emocije. Možda ćemo se sažaliti nad nekim samotnim stablom, možda će nas osupnuti veličina nekog slapa, širina neke scene može nas ispuniti željom za istraživanjem, fotografija toplog ljetnog dana može nam u sjećanje prizvati neke davno proživljene dane i tako dalje. Osnovnim sastojcima za dobru pejzažnu fotografiju vratiti ću se u nekim budućim tekstovima, danas bih se želio osvrnuti na emocije. Na nekoliko fotografija namjera mi je prenijeti neke emocije koje sam ja pronašao u njima. Vi se možda nećete složiti sa mnom, jer emocije su individualne. Ne vesele ili rastužuju nas sve iste stvari na isti način, ali vjerujem da vas mogu potaknuti na razmišljanje.

Sam
Na ovoj fotografiji, imamo kontraste. Kako crno-bijeli kontrast tako i onaj nastao kadriranjem, jedan (usamljeno stablo) i mnogo (šuma). Iz ove fotografije mogu izbijati hladnoća zimskog dana, hladnoća grupe koja se drži zajedno protiv izgnanog pojedinca koji je bez zaštite prepušten sam sebi. Iako su na ovoj fotografiji stablo i šuma, jednako tako je mogao biti sam čovjek i grupa ljudi, ili sama životinja i krdo životinja, osnovni osjećaji bi bili isti. Napuštenost pojednica od grupe i prepuštanja jedinke vjetrometini.

 

Dvoje
Za razliku od gornje hladne i pomalo zastrašujuće fotografije, ova je potpuno drugačija, topla i puna nade. Rađanje novog dana uvijek je poseban osjećaj, tako i ovaj dvojac nakon hladne noći dočekuje novo svitanje koje svojim toplim nijansama žute, narančaste i crvene polagano zagrijava hladne plave oblake i još hladniju tamno plavu rijeku. I na ovoj fotografiji par stijena može simbolizirati par ljudi koji zajedno uronjeni u život koji teče oko njih dočekuju novi dan, novu nadu.

Slažete li se sa mnom, jesu li ove fotografije i u vama pobudile nekakve emocije? Bilo bi mi iznimno drago da podijelite vaše emocije s drugim čitateljima. Ako vam se članak svidio, nemojte se sramiti podijeliti ga sa prijateljima na socijalnim mrežama!

Pročitajte i prvi dio promišljanja o pejzažnoj fotografiji: “Fotografija pejzaža, bez ljudi molim?

Comments

comments


About Filip Lučin

Fotografijom se aktivno bavim od 2007. g. Pejzažna fotografija mi je strast i zadovoljstvo, a usto volim dijeliti znanje koje stječem na terenu, prateći literaturu i druge fotografe. Član sam fotokluba od samih početaka. Tajnik kluba od 2009. Također sam jedan od predavača na radionicama Osnova digitalne fotografije, te na pejzažnim radionicama. Do sad sam sudjelovao u više skupnih izložaba te sam imao samostalnu izložbu "Četiri godišnja doba" u Gimnaziji Čakovec. Član uredništva u knjigama u izdanju fotokluba.

One comment:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *