Čakovec, 21. Studeni 2011.

U nastavku razgovora, Davora upoznajemo kao fotografa. Koji je njegov forte u fotografiji, što misli o važnosti opreme, fotografskim uzorima, fotografskim natjecanjima i tako dalje…

Gledajući tvoje fotografije vidim da još uvijek “svaštariš”, bolje reći da se još nisi odredio za određeni stil ili žanr fotografije. Ako se to tako može reći. Gdje si kao fotograf u ovoj točki u vremenu, opiši se?

Kako i u životu tako i u fotografiji volim svaštariti, ali ne mogu reći da sam time uvijek zadovoljan. Svaštarenje je posljedica toga što u fotografiji želim isprobati što je više moguće različitih pristupa, ali i toga što u školi uređujem školski list pa mi trebaju fotografije različitog tipa – dokumentarne, ilustrativne, edukativne, portreti i sl. Ono što me najviše privlači u fotografiji definitivno su portreti i noćna fotografija. Portreti zbog mojeg općeg zanimanja za čovjeka, a noćna fotografija zbog atmosferičnosti i zahtjevnosti u pristupu toj vrsti izraza. U tim područjima sam najviše ulagao u sebe, ali svjestan sam da moram još puno raditi na sebi kako bih bio zadovoljan iskustvom koje posjedujem i radovima koje mogu pokazati. Često me u radu ograničava manjak vremena zbog okupiranosti raznim projektima na kojima radim, ali sada kad je jedan od najvećih iza mene planiram puno više vremena posvetiti samom fotografiranju.

 Što je za tebe bitnije, da je fotografija tehnički precizna ili pak si skloniji fotografiji koja više pazi na umjetnički izražaj nauštrb tehnike?

Tehnička valjanost fotografije odraz je vještine i znanja. Ona jest važna, ali po mojem uvjerenju ipak je važnija likovna forma u fotografiji i autorski pristup i potpis. Dakle, umjetničkom izražaju dajem prednost.

Mnogo ljudi se bavi portretnom fotografijom. Kako je ti vidiš, kao svoj izražaj? Želiš li fotografirati ljude kao dokument zbivanja u kojem ih nalaziš ili možda kao prikaz njihovog fizičkog i psihičkog izgleda u trenutku fotografije? Možda na neki treći način?

Portretna fotografija je vrlo zahtjevna. Znam to jer sam svojedobno pripremao mapu za likovnu akademiju, ali sam zbog nekih životnih prilika od toga ipak odustao. Nacrtati živo biće, a pogotovo lice čovjeka izrazito je teško. Crtež je zahtjevan zbog mnogih finih krivulja čiji je međusoban odnos jako delikatan i može se narušiti vrlo lako. Ekspresija lica stalno se mijenja, pretakanje volumena, teksture, ploha, sjena i općenito crteža lica na papir je kompliciran postupak koji ne traži samo poznavanje anatomije, proporcije i perspektive, nego i poznavanje čovjeka. U fotografiji isto tako nije ništa lakše. Model treba uhvatiti u pravom trenutku, pod pravim svjetlom, s pravom pozadinom i onim izrazom lica koji će upravo u jednom vrlo kratkom isječku vremena iskazati sve važno o osobi koju portretiraš. Portret može biti i dokumentarni, a okušao sam se i u biometrijskom bilježenju (i to uspješno), ali to me previše ne privlači. Ne volim niti formalne portrete, one reprezentativne. Jednostavno, volim u nekoj stvarnoj životnoj situaciji pronaći i uzeti nečiju osobnost u fotografiju. Dakle, pretpostavljam da onda govorimo o dokumentarnom portretiranju.

Nema ništa loše u tome. A noćna fotografija? Jako općenita definicija koju nudi stotine mogućnosti. Što želiš fotografirati noću i što želiš time ispričati?

Kod noćne fotografije prvenstveno me privlači atmosfera, ozračje noćnog prizora. Fotografiram prizore iz gradskih sredina, rijeđe noćni pejzaž. Te su fotografije bez prisustva ljudi, uglavnom osvjetljene dostupnim svjetlom noćne rasvjete ili eventualno dosvjetljene bljeskalicom. U zadnje vrijeme dosta sam radio s bljeskavim svjetlom u kombinaciji s gelovima u boji što već pomalo vuče na crtanje svjetlom. I taj sam izraz (crtanje svjetlom) isprobavao, ali više u nastavne svrhe s djecom na fotogrupi. Kod crtanja svjetlom čovjek se može jako zaigrati i to me privlači, ali ne toliko da bih na tome temeljio svoj portfolio. Noćna fotografija već sama po sebi priča neku neobičnu priču jer noću uglavnom ne šećemo (to radimo danju) pa je zanimljiva sama po sebi, a onda još ako se uhvati i atmosfera noći – to je pun pogodak.

Da, crtanje svjetlom, pisanje svjetlom, fotografija u svojoj definiciji. Naveo si nam svoje interese u fotografiji, kuda planiraš s njom dalje? Imaš li kakve konkretne ideje, projekte? Vjerujem da želiš i svoju samostalnu izložbu kad dođe vrijeme?

Samostalna izložba je primamljiv projekt i valjda ću ga ostvariti, ali o tome neću još razmišljati dok ne budem siguran da imam barem 20 fotografija koje želim izložiti javno. O svojoj budućnosti u fotografiji nemam neke velike planove; trenutni cilj koji je barem posredno vezan uz fotografiju mi je uz pomoć Fotokluba Čakovec promovirati knjigu “Promišljati fotografski” u Hrvatskoj i ako je moguće i šire te pokrenuti izdavaštvo u klubu i nagovoriti još kojeg člana da počne pisati kako bismo ostvarili plan s Edukativnom bibliotekom FKČK. Naravno, fotografirat ću i dalje sigurno i nadam se da ću u fotografiji napredovati.

Teško je ponekad definirati hoću to i to, kad nam fotografija nudi toliko kreativnih mogućnosti. Što misliš, koliko je u fotografiji bitna oprema? Koliko je bitna tebi, patiš li ponekad za nekim novim aparatom ili objektivom? 

Više gotovo uopće ne. Oprema je važna, ali niti približno toliko važna koliko je važno znati izvući iz opreme ono najbolje. Često me poznanici pitaju za savjet u vezi opreme koju posjeduju ili koju žele kupiti i redovito se čude kako se puno toga može izvući iz fotoaparata ako ga znaš koristiti. Danas je oprema nevjerojatno jeftina i dostupna ako čovjek zna napraviti pravu kombinaciju. Neka srednja klasa objektiva (koja, doduše, nije baš uvijek jako jeftina) može zadovoljiti sve moje potrebe. Posljednjih godinu-dvije dana više sam novaca uložio u literaturu nego u opremu i mislim da sam učinio dobro.

 Što misliš o fotografskim uzorima? Imaš li ih? Treba li uopće fotograf početnik (i ne samo on) tražiti uzore u starim majstorima ili pak naprednijim prijateljima?

U svemu moraju postojati uzori. Ja svoje tražim proučavajući povijest fotografije i informirajući se o suvremenoj produkciji. Za početnika je izrazito važno upoznati se s majstorima fotografije i proučavati autorski izraz najboljih fotografa. Internetska generacija uglavnom vrlo bahato misli da su najbolja ostvarenja u fotografiji nastala u današnjici (korištenjem najsuvremenije opreme) i ne shvaća da je u fotografiji već više od stoljeća i pol gomila izvrsnih autora koji su svoja remek-djela stvarali sa smiješnom opremom (iz današnje perspektive) i s puno više mašte i emocije nego današnji autori. Stare majstore nipošto ne pretpostavljam suvremenima, ali bez poznavanja povijesti fotografije i klasičnog fotografskog izraza ne može se izgraditi osobnost fotografa koji živi danas. Moji su uzori mnogi, teško mi je izdvajati pojedince, no ako bi me netko baš prisilio na to izdvojio bih Nadara, Henri Cartier-Bressona, Diane Arbus, Walkera Evansa, Ansela Adamsa, Williama Claxtona, a od naših autora prvenstveno Tošu Dabca i Stanka Abadžića. Često mi kao uzori u fotografiji posluže i moji prijatelji čiji rad iznimno cijenim.

Lijepo si rekao, nije bitna oprema nego emocija. Slažem se u potpunosti. Imaš li vlastiti stil fotografiranja? Što misliš, je li teško stvoriti vlastiti stil, što je to uopće, kako prepoznati stil nekog fotografa?

Svatko ima stil u fotografiranju, to ima i klinac koji se igra fotoaparatom. Pitanje je kakav je stil, koje je razine, izdvaja li se od drugih stilova po svojoj originalnosti. Izgrađeni stil se od neizgrađenog razlikuje u tome što je konzistentniji i prepoznatljiviji. To mogu imati tek izgrađeni fotografi i geniji fotografije. Svoj stil tek gradim i čistim ga od mrvica koje me smetaju, ali na to pitanje bi trebao odgovarati netko drugi koji u mojim fotografijama ili prepoznaje ili ne prepoznaje moj stil. Puno bi mi lakše bilo govoriti o stilovima drugih fotografa nego o mojem vlastitom stilu. Postavio si mi preteško pitanje. 🙂  Stil mora biti odraz fotografa kao osobe. To je moja maksima.

Shvatit ću to kao kompliment. 🙂 To pitanje me i samoga muči pa me stoga zanimao i tvoj odgovor. Što misliš o fotografskim natjecanjima? Sudjeluješ li?

Natjecanja su dobar način da te netko iskusan “spusti na Zemlju” ako je to potrebno ili ti potvrdi da si na dobrom putu. Općenito mi je koncept natjecanja u životu dosta marginalna stvar, nisam sportski tip, ne uživam pretjerano u pobijedi, nemam potrebu na taj način dokazivati svoju sposobnost. No, ponekad pošaljem svoje radove na natječaje ili salone i veseli me kad su primljeni. Nemam namjeru biti redovit u fotografskim natjecanjima, ali kad će mi se htjeti, poslat ću koju fotografiju bez prevelikih ambicija. Više volim posjetiti salon ili izložbu nego biti u konkurenciji. Ne mislim da sam bolji od drugih, ali niti da sam pretjerano lošiji.

Da, teško je izmjeriti umjetnost, u nekakvom klasičnom smislu mjerenja. Što bi naveo kao svoje najveće fotografske uspjehe? Kroz svoju fotografiju ili možda kroz rad sa drugima?

Prema vlastitim kriterijima svoj fotografski izraz ne bih mogao svrstati u nešto najbolje što radim jer uviđam da mogu još napredovati. Uostalom, to ionako moram prepustiti drugima jer će jedino publika i kritičari moći donijeti valjan sud o mojim radovima. Mislim da sam za sad bolji u pedagoškom radu u području fotografije. Tumačenje mi ide bolje od fotografiranja, a to mi je na kraju krajeva i struka. Uspijehom smatram napredak mojih učenika na fotogrupi, a s kolegama u Fotoklubu dijelim uspijeh koji smo zajedničkim snagama postigli izdavanjem knjige “Promišljati fotografski”. To je, na kraju krajeva, i najveći projekt koji sam u fotografiji pokrenuo i ostvario.

Prije nego što krenemo na samu knjigu, još jedno pitanje. Koliko ti je bitan razgovor s kolegama, bilo uživo ili preko interneta? Čitanje literature je zasigurno važno, no razgovor o tom znanju s kolegama je također važan?

Razgovor je važan. Internet koristim kao nužno zlo za komunikaciju s kolegama i prijateljima koji su predaleko da bismo razgovarali neposredno. Kolege i kolegice u Fotoklubu su mi jedan od najvažnijih izvora informacija i njihova međusobna interakcija i interakcija njih sa mnom i mene s njima od neizmjerne mi je važnosti. U neposrednoj komunikaciji postoji i “kemija” koju osjetiš u reakcijama na fotografije koje međusobno komentiramo. Ponekad mi šutnja kolega ili samo njihova gestikulacija prenese više informacija nego 10 stranica neke knjige o fotografiji. Dobra ekipa je važna za dobar razgovor, isto tako i zdravi odnosi među ljudima. U Fotoklubu Čakovec nije bilo (barem se ja ne sjećam) loše vibre ili nekih velikih svađa do kojih može lako doći ako netko ima problema s egom. Razgovaramo otvoreno i međusobno dopuštamo visoku dozu kritike što je poželjno i luči pozitivne rezultate; svjedok sam stalnog napretka manje-više svih članova u njihovom fotografskom izrazu. Na kraju krajeva, zato se i redovito sastajemo.

Razgovarao Filip Lučin, fotografije Davor Žerjav.

Pročitajte III. dio razgovora.

http://fotoklub-cakovec.hr/wp/2011/11/razgovor-s-povodom-davor-zerjav-ii

• Tweet
• Pin It

Comments

comments