Čakovec, 28. Studeni 2011.

Stigli smo do trećeg, završnog dijela razgovora sa Davorom Žerjavom, autorom knjige “Promišljati fotografski”. Danas razgovaramo o procesu nastanka knjige, Davorovim razmišljanjima vezanim uz knjigu, o planovima za budućnost.

Za kraj razgovora, posvetit ćemo se tvojem i našem (dosad) najvećem projektu i mogu reći uspjehu, knjizi koju si napisao. Reci, kako zamišljaš čitatelja svoje knjiga? U fotografskom smislu, dakako.

Ciljana publika za ovu knjigu je dosta šarolika. Idealan je čitatelj, naravno, početnik jer je njega najlakše fotografski izgrađivati. Kaže se: Drvo se savija kad je mlado. No, i već iskusni fotograf mogao bi se zainteresirati za ovu knjigu jer joj se sadržaj dosta razlikuje od onog što se nudi na hrvatskom tržištu. Ukoliko je iskusniji fotograf “zatrovan” nekom reklamnom kampanjom i propagandnim aparatom svog obskurnog ljubimca, ova bi ga knjiga mogla promijeniti ili mu barem ponuditi drugu mogućnost. Knjiga može poslužiti i onima koji ne fotografiraju, ali ih fotografija interesira.

Ako se dobro sjećam, preteča ove knjige bio je, hajdemo ga nazvati priručnik za polaznike tvoje fotogrupe. Kako to da si pisao poseban materijal za jednu možemo reći malu grupu ljudi?

Na tržištu nisam našao ništa što bi u pismenom obliku bilo primjereno djeci za učenje temelja fotografije. Zato sam napravio skriptu od pedesetak stranica koju sam napisao u roku od mjesec dana. Njome sam htio pokriti sve važno za savladavanje osnova fotografije za potpunog početnika. Kad ju danas analiziram mislim da je još uvijek malo prekomplicirana za osnovnoškolsku djecu i morao bih ju još malo pojednostavniti. Zapravo, najteže je napisati priručnik za potpunog početnika, pogotovo ako se radi o djetetu, jer dječje je iskustvo ograničeno i ponekad je teško objasniti neke apstraktne pojmove.

Da, možda jedno izdanje “Promišljati fotografski” za osnovne škole? Reakcije na taj prvi materijal bile su nadasve pozitivne. No, dalek je put od priručnika do pune knjige. Kako i kada si odlučio da želiš napisati knjigu posvećenu fotografiji?

Upravo nakon vrlo pozitivnih i ohrabrujućih reakcija mojih kolega u Fotoklubu Čakovec odlučio sam tu skriptu pretvoriti u jednu ozbiljnu i opširnu knjigu. I nedostatak fotografske literature na hrvatskom tržištu me isto tako ohrabrio i potaknuo da se uhvatim u koštac s pisanjem knjige. A jednog dana možda se odlučim i za prerađivanje skripte u fotografsku početnicu za djecu. To mi, naravno, još nije u planu, ali ideja pomalo tinja.

Dobro, i kako uopće čovjek krene pisati nešto takvo? Objasni malo, kako nastaje jedna knjiga sa ovoliko informacija, tema, cjelina?

Teško je to precizno objasniti. Mogu reći da je za pisanje velikog teksta potrebno puno iskustva s najrazličitijim tipovima tekstova. Prvo i osnovno, potrebno je pročitati gomilu materijala, potrebna je i jaka unutarnja motivacija koja te tjera da ti sve pročitano sjedne, da to potvrdiš u praksi. Važno je različite sadržaje od različitih autora međusobno povezati, pročistiti vlastito iskustvo od netočnosti i svih mogućih rupa i manjkavosti, detaljno proučiti strukturu knjiga koje pročitaš (kako bi mogao napraviti vlastitu strukturu). Svaki tekst (tako barem ja poučavam svoje učenike u sklopu nastave hrvatskog jezika) mora biti napisan planski i logično. Dakle, ja sam prvo napravio strukturu koju sam često ispravljao i dopunjavao pa sam tek nakon toga išao u pisanje teksta. Bez dobrog plana ne bih uspio. I onda je išlo malo po malo, pisao sam poglavlje po poglavlje, često se vraćajući na već napisan tekst, ispravljajući i nadopunjavajući sadržaj. Istovremeno sam dolazio do novih fotografskih naslova, čitao i bogatio svoje iskustvo. Puno informacija sam skupio na internetu, u razgovoru s kolegama, a do nekih spoznaja došao sam i eksperimentirajući u svojoj fotografskoj praksi ili povezujući sadržaje za koje prije nisam mislio da se uopće mogu povezati. Uglavnom, miješa se racionalno planiranje i pisanje, s intuitivnim i maštovitim pristupom jer tekst bez toga ne može biti originalan i vrijedan. Pisanje mi ide pa ne mogu reći da me pisanje knjige slomilo; baš naprotiv, u tom procesu sam uživao.

Vjerujem da jesi, i to je jedan kreativan proces. O čemu si najviše razmišljao stvarajući knjigu, bolje reći, kad si se s vremena na vrijeme osvrnuo na napisano, što te najviše mučilo, od čega si, ili još strahuješ?

Ne bojim se, ne strahujem. Ono što sam napisao mislim da vrijedi objavljivanja inače se toga ne bih uhvatio. Znam da sam prilikom pisanja teksta uvijek imao pred očima čitatelja do kojeg bi trebala doći moja poruka. Pokušao sam biti što sistematičniji i jasniji u strukturi rečenice i biranju riječi jer taj tekst na kraju krajeva mora doći do publike koja će ga prihvatiti ili odbaciti, a autoru je važno da ga publika prihvati. Mogu reći da me (uvjetno rečeno) muči činjenica što sve pametno što se može napisati o fotografiji ne stane u jednu knjigu, a ja sam htio da moja knjiga bude barem toliko vrijedna da ju čitatelji smatraju barem dobrom knjigom o fotografiji. Međutim, ako ova knjiga prođe kod publike, bit ćemo u mogućnosti nastaviti s pisanjem i izdavanjem edukativnog materijala o fotografiji i tu ne mislim samo na sebe, nego i na druge članove Fotokluba koji imaju iskustva koje bi mogli podijeliti s javnošću. Mislim da bi trebalo napisati više knjiga o fotografiji (u sklopu Edukativne biblioteke Fotokluba Čakovec) kako bismo u to područje zaronili ozbiljno i dovoljno detaljno i precizno da bismo mogli biti zadovoljni svojim nakladničkim i edukativnim djelovanjem.

Što je možda još trebalo biti unutra? Jesi li nešto izbacio?

Za ovakav tip knjige o fotografiji ja ne bih ništa previše dodavao ili oduzimao, no publika će vrlo vjerojatno pronaći koju manjkavost na koju će mi, nadam se, skrenuti pozornost. Danas je s publikom puno lakše komunicirati zahvaljujući internetu pa očekujem i izravne reakcije čitateljstva iz cijele Hrvatske. Izbacivao sam iz knjige sav onaj sadržaj za koji sam mislio da je opterećujući i preširok. Knjiga je mogla imati i 500 ili 1000 stranica i mogla je biti i puno detaljnija i opširnija, ali onda više ne bi bila za široku i šaroliku publiku, nego samo za uži krug fotografa.

Kakve su reakcije na knjigu do sad? Kako si ti zadovoljan s reakcijama?

Nisam još čuo nijednu lošu reakciju. Ljudi uglavnom hvale pristup za koji sam se odlučio, oni koji su preda mnom pregledali sadržaj i strukturu djela rekli su da bi učenju o fotografiji trebalo pristupiti upravo na taj način. Manje sam pažnje posvetio tehničkom aspektu fotografije jer je to uglavnom dobro obrađeno u dostupnoj literaturi, a naglasak stavio na likovni jezik fotografije i kreativno fotografsko promišljanje i, to ne tajim, nadao sam se pozitivnim reakcijama. Njih sam i dobio, barem u prvom naletu. Ipak, pričekao bih par godina s procjenom uspješnosti sadržaja knjige i svojom samoprocjenom kao autora jer knjiga tek treba doprijeti do čitateljstva i to čitateljstvo tek treba odreagirati. Na temelju par desetaka čitateljskih reakcija ipak ne možemo imati cjelovitu sliku. Moje je mišljenje da će knjiga imati svoju vrijednost samo ako će se primjenjivati u praksi i ako će se čitatelji na nju referirati. Čak i da se izvrsno proda na tržištu, nju neću smatrati uspješnom. Ako će i za 10 ili 20 godina biti aktualna i tražena – onda mogu reći da sam zadovoljan reakcijama. Možda to zvuči ambiciozno, ali mislim da treba biti strog prema sebi.

Opet se moram složiti s tobom. Prve reakcije jesu bitne, pogotovo za prvijence, ali kako i sam kažeš test vremena je na kraju možda i najbitniji. I što dalje? Vjerujem da imaš ideje za nekakvu novu knjigu u bliskoj ili daljoj budućnosti?

Za sad nije ništa dovoljno jasno da bih mogao reći da imam konkretnu ideju o nekoj novoj knjizi, ali pomalo razmišljam… Ne bih htio ništa forsirati, potreba za pisanjem mora doći iznutra, a ne da je nametnuta izvana. S vremenom će sve doći na svoje mjesto. Imam neki blagi dojam da će me u Fotoklubu netko od mojih prijatelja ohrabren iskustvom s prvom knjigom u biblioteci prestignuti i početi raditi na svojem tekstu. Bilo bi mi jako drago da i drugi pokažu što znaju o fotografiji i to ne samo svojim radovima, nego i pišući o svojem fotografskom iskustvu.

Da, to bi stvarno bilo dobro. Evo, to je bilo moje zadnje pitanje. Želiš li možda još nešto reći, mogao sam pitati još mnogo toga, nešto sam zaboravio? 🙂

Naravno da želim još nešto reći! Knjiga ne bi ugledala svjetlo dana da na njoj nisu svoj vrijedan doprinos dali članovi Fotokluba koji su ponudili svoje fotografije i iskustvo. Uređivački odbor u sastavu Davor Dolenčić, Davorin Mance, Filip Lučin i Petar “Grozni” Kovač pomogao mi je u pročišćavanju teksta, uređivanju sadržaja i organizaciji oko pripreme i tiskanja knjige, a recenzent Vinko Šebrek svojim stručnim savjetima i recenzijom. Ukupno 12 članova Fotokluba ponudilo je svoje kreativne fotografske radove i to su (osim gore spomenutih urednika): Mario Blažević, Dalibor Horvat, Siniša Ludaš, Željko Ovčar, Petar Sabol, Nikola Šimunić i Lucija Trupković. Bez njihovih fotografija knjiga ne bi izgledala tako atraktivno i zanimljivo kako izgleda. Htio bih zahvaliti i lektorici Danijeli Žitković Rumbak. Svima jedno veliko HVALA!

Hvala i tebi, na prilici da sudjelujemo u procesu stvaranja knjige te na kraju da i naši radovi budu u njoj. I hvala ti na ovom razgovoru. Vjerujem da će mnoge zanimati tko je čovjek koji želi da “promišljamo fotografski”. Hvala još jednom, do nekog novog povoda za razgovor!

Razgovarao Filip Lučin, stranice iz knjige “Promišljati Fotografski”.

• Tweet
• Pin It

Comments

comments