Razgovor s povodom: Davor Žerjav (I)

Čakovec, 14. Studeni 2011.

Fotoklub Čakovec se (u sad već punih četiri godine godine postojanja!) može pohvaliti mnogim aktivnostima, akcijama, izložbama, druženjima, radionicama, ali kruna dosadašnjeg rada dakako je izdavanje knjige posvećene fotografiji, “Promišljati fotografski”. Pa stoga, uz dužno poštovanje svim članovima kluba, čast da bude prvi (u nadam se nizu razgovora) ima autor te knjige, Davor Žerjav. Kako današnje doba ne trpi puno teksta, razgovor s njim obavio sam u tri navrata, i tako ću ih ovdje i objavljivati. U današnjem, prvom dijelu razgovora, upoznat ćemo Davora u njegovom svakodnevnom životu izvan fotografije.

Znam te prvenstveno kao fotoentuzijasta, pisca knjige, glazbenika, učitelja, voditelja fotogrupe. Znam da si obiteljski čovjek sa suprugom i dvoje djece. Starija kćer i mlađi sin. Miran, no ne povučen, staložen, uvijek znaš što bi htio. No, opiši se sam. Tko je Davor Žerjav?

Davor Žerjav

Dobro si me opisao. Miran pokušavam biti koliko mi to moja priroda dopušta, staložen uglavnom samo izvana, iznutra često u nekim nemirima i stalnim razmišljanjima. Što se tiče toga da znam što bih htio – možda i da. Uglavnom, uvijek dobro promislim što ću reći pa možda izgleda da znam što bih htio, ali ima trenutaka u životu kad se lomim oko odluka. Nije to ništa previše dramatično, svatko ima svoje brige i neispunjene želje. Ja svoje uglavnom zadržavam za sebe. Obitelj mi puno znači – doma se osjećam dobro i volim svoje. To me drži i motivira u mnogočemu. A interesi – jesu široki, ali kad ima toliko lijepih stvari koje čovjek u životu može raditi… Važno mi je da mi je osim interesa i posao zadovoljstvo pa mogu reći da sam zbog toga sretan. Poklopilo mi se puno stvari u životu i mogu reći da me uglavnom “pere pozitiva”.

Drago mi je to pročitati u današnje doba depresije i nesigurnosti. Reci, kako izgleda tvoj prosječan radni dan?

Ukućani mi često znaju reći da previše radim, stalno sam u nekom projektu ili zadatku. Bilo je perioda u mojem životu kad sam premalo vremena posvećivao svojim najbližima, ali svaki sam put uspio pronaći nekakav način da im se za to iskupim. Rad u školi daje mi dosta prostora za dodatne kreativne izlete, imam sreću da se uz posao mogu posvetiti stvarima koje volim – to su prvenstveno fotografija i glazba. U radnom danu rijetko uzmem odmor i općenito malo spavam. Neki impuls me stalno tjera na ostvarivanje stare izreke “Carpe diem!” pa mi je i odmor aktivan. Ne prođe dan da ne pročitam barem dvadesetak stranica neke dobre knjige (i to smatram dijelom radnog dana). Pravi odmor za mene je samo vrijeme koje provodim s obitelji – sve je ostalo zapravo rad. Homo faber jesam, u pravom smislu riječi. Zato sam ove godine stvarno uživao na ljetovanju – nisam “radio” ništa, osim čitanja.

Dixielend detalj

Čitanje je stvar kojom se danas ljudi sve manje bave. Što čitaš najviše?

Trenutno najviše čitam literaturu o fotografiji i to uglavnom sve čega se uspijem dočepati. Malo me žalosti činjenica što na hrvatskom tržištu nema (barem za moj ukus i potrebe) dovoljno literature o fotografiji, ali vladam engleskim jezikom pa većinu knjiga čitam na tečnom engleskom… Što se ne bi moglo reći i za moje konverzacijske sposobnosti. Knjigu sam definitivno prigrlio na studiju kad sam počeo stvarati svoju kućnu biblioteku na koju sam danas jako ponosan. Kao mlađi mladić najviše sam čitao filozofiju, psihologiju, književnost i teoriju književnosti, a dosta sam pročitao i o glazbi i akvaristici jer su mi i to bila područja interesa. I dan danas najdraža mi je knjiga Josteina Gaardera “Sofijin svijet”. To je knjiga koja je odigrala važnu ulogu u mojoj duhovnoj izgradnji.

Pročitaš li ponekad i nešto laganije? Kakav krimić, SF, ili nešto slično?

Nećeš možda vjerovati, ali mene čitanje “teškog” štiva opušta. U književnosti nisam nikad volio krimiće (osim možda od Tribusona), a od SF-a najviše volim Vernea od starijih i Adamsa i “Vodič za autostopere kroz galaksiju” od suvremenijih. Krimić i SF više priznajem kao filmski izraz. No, i kod filmova sam često jako izbirljiv. U tom području moja me žena jako šiša pa se često prepuštam njezinom izboru – ona obožava klasike i prati novitete tako da sam barem djelomično informiran i filmski pismen.

Hajdemo dalje, što te razveseli u jednom običnom danu? Dobar vic, lijep zalazak sunca, toplo vrijeme, dobra pjesma?

S jednog od brojnih nastupa

Pa, sve pomalo. Vesele me ljudi koji su optimistični i duhoviti. Obožavam opušteno ozračje i zbijanje šala. Niam vic-maher, gotovo nijedan vic ne mogu upamtiti, ali znam se nadovezati na dosjetku i obožavam čuti smijeh. Osim sveg nabrojanog jako me veseli čuti bilo što pozitivno – bilo koju dobru vijest, informaciju o nečijem uspjehu i postignuću. Isto tako, obožavam vrhunsko vino – eto, čaša nekog divnog međimurskog muškata ili traminca me može jako razveseliti. I glazba, vjerojatno, ali na nju sam već toliko navikao (jer ju stalno slušam) da niti ne primjetim kako blagotvorno djeluje na mene. I proljeće. I izlet. Izlazak u šetnju. Ima puno stvari koje me mogu razveseliti – uglavnom su to sitnice.

Mislio sam te pitati što te oneraspoloži, ali neka, ne treba negativnosti nakon svih ovih lijepih stvari koje si nabrojao. Pa ću te pitati, idealan vikend. Kako i gdje bi ga proveo i što bi radio? Fotkao ujutro, družio se s obitelji popodne, svirao uvečer?

Možda malo drukčiji raspored: jutro i dan s obitelji i prijateljima, kasno popodne na svirci, pa neka lijepa večerica i onda noćno fotkanje. Mjesto nije toliko važno, lijepo mi je biti i u Čakovcu i boraviti van njega, samo ne predugo jer sam lokal-patriot. Naravno, teško je sve strpati u idealni dan ili vikend, kad je svirka često izgubim cijeli dan zbog putovanja, probe i ostalih “divota” koje idu uz nju. Uglavnom, mjesto i vrijeme su nebitni, važna je atmosfera, štimung, kohezija. I onda je sve savršeno.

Mislim da bi se svatko složio s ovakvim rasporedom. Da se nadovežem s pitanjem o tvojoj drugoj (ili možda ipak prvoj) ljubavi, glazbi. Trenutno sviraš u Dixieland Band Čakovec. No, kako je sve s glazbom krenulo?

Kod sestrične u Varaždinu prvi sam se put susreo s pianinom. Bio je to prekrasni tamni sjajno lakirani Petrof. Imao sam tek 5 ili 6 godina i uz suze zbog nepoznavanja tehnike sviranja i ukočenih prstiju savladao sam prvu skladbu za koju još ni danas ne znam kako se zove, ali uglavnom ju svi prvo nauče svirati (prevladavaju crne tipke, oni koji su barem jednom sjeli naučiti nešto svirati na klaviru znat će o kojoj se pjesmi radi). Onda su mama i tata riskirali kredit i kupili mi pianino, platili prve satove i upisali me u muzičku. Završio sam samo osnovu školu i od Bacha, Czernyja i Beethovena puno su mi bili draži Beatlesi, Ray Charles i pop. U gimnaziji sam osnovao rock-band s bratom i još dva prijatelja pa smo početkom 90-tih prašili po klubovima – i bili smo stvarno dobri (uglavnom zahvaljujući mojem bratu koji je danas profesor gitare). Zvali smo se RIP, svirao sam električnu gitaru i pjevao. Potkraj studija uključio sam se u slavni Big band Čakovec kao pijanist i zavolio jazz. Unutar tog banda osnovan je Dixieland band u kojem i danas sviram. Zahvaljujući tome što sam svirao s vrhunskom ekipom napredovao sam u glazbi (ne samo tehnički, nego i kao slušatelj i osoba) i zbog toga mi je jako drago. Kad se danas sjetim noćnih mora od vježbanja ljestvica i etida, zapravo mi je drago da su me roditelji nagovorili da ne odustanem od muzičke naobrazbe i završim barem tu osnovnu školu. Dixieland me tjera da i dalje redovito održavam tehničku i interpretacijsku formu, a ekipa u bendu je izvrsna i uživamo i na pozornici i na probama i na putovanjima koja se podrazumijevaju u životu glazbenika. Na ljestvici vrijednosti glazba mi je jako visoko.

Gostovanje u TV emisiji

Da, i mislio sam da je to krenulo od malena. Obično tako i bude. Kako si mi lijepo odgovorio i na pitanja koja sam tek mislio postaviti. Da te pitam, može li se gdje čuti glazba RIP-a? Ima li kakav snimak na svemogućem Youtube-u?

Nema. Snimili smo samo jedan demo-album i to na kazetu. Nije nešto spektakularno. E, da, gostovali smo i na Briljanteenu na HTV-u. Ali, to je prestaro da bi završilo na youtube-u. Moji doma me često znaju zezati za to razdoblje jer je bilo trenutaka kad me bilo sram tih naših dječačkih pokušaja, vjerojatno jer sam u Big bandu napokon počeo glazbeno napredovati. Tako da, možda je i bolje da u ono vrijeme nije bilo interneta.

Ponekad pomislim da je bolje da nema interneta i za ovo sadašnje doba. Dakle, RIP ostaje u sjećanju autora i fanova iz onog doba. Koliko se danas baviš glazbom, onako kako se baviš fotografijom? Posvećuješ li joj određeno doba u danu, tjednu, ili kad poželiš samo kreneš svirati nešto? Sviraš li si za gušt, ili ono, na obiteljskim druženjima?

Na obiteljskim druženjima je u mojoj mladosti bilo puno više glazbe i pjevanja. Danas više toga nema toliko. Moram priznati da ne volim vježbati redovito – nikad to nisam volio i zato mi je muzička škola u višim razredima bila veliko opterećenje. Ali obožavam sjesti za pianino i svirati za sebe. Ima razdoblja kad sviram jako intenzivno, ima razdoblja i kad se malo zapustim. Najviše volim svirati u večernjim satima. To se često oduži do kasno u noć, a danas je to moguće zahvaljujući električnim instrumentima sa slušalicama. Onda bez opterećenja sređujem misli, modeliram ih tonovima, harmonijama i ritmom pa sviranje za mene ispada kao neka vrsta meditacije. Glazba me smiri, izbacim iz sebe sve negativno, odaberem točno onu melodiju koja mi odgovara i tjeram demone iz sebe i zovem svoje muze. Dakle, glazba mi je apsolutni, čisti, iskonski gušt, psihoterapija. Ponekad mislim da glazbom mogu razmišljati, ne zahvaljujući riječima pjesme koje redovito u sebi ili naglas pjevušim, nego čistom glazbenom formom. To je genijalno i to je upravo ono što mi ponekad treba više od svega.

Blago tebi. Nešto slično je meni fotografija, a ti evo, imaš dva načina. Najmanje. 🙂 Da zasad završimo s glazbom, što slušaš za opuštanje, a što kad se želiš razdrmati?

Dva Davorova hobija

Za opuštanje redovito Diana Krall, Bill Evans, Miles Davis i Duke Ellington, a za razdrmavanje se vratim 10-15 godina unatrag i slušam ono što sam slušao kao srednjoškolac: Nirvana, Pearl Jam, Red Hot Chilli Peppers, Metallica, Soundgarden i sl. Drago mi je da je ta glazba ostala kao trajna vrijednost i da nije “izgorjela”.

Slažem se. Ima još jedan zanimljiv hobi kojim se baviš, ili si se bavio. Akvaristika. Sjećam se tvojih fotografija šarenih vodenih bića, ribica i čega sve ne. Pretpostavljam da kod kuće imaš akvarij, ili dva? 🙂

Točno jedan od nekadašnjih osam. Imam i školski akvarij koji održavam. Tako da ipak dva. Akvaristika me zainteresirala prije nekih 7-8 godina zahvaljujući portalu akvarij.NET na kojem sam o akvaristici naučio sve što o njoj danas znam i stekao puno dobrih prijatelja. Akvaristika me puno naučila o odnosu čovjeka i životinje i općenito o prirodi, jer akvarij je čitav jedan ekosustav koji zbog njegovog malog volumena treba neprestano održavati u ravnoteži. Imao sam i biljne i ciklidne i nano i male i velike akvarije, čak i tropski morski akvarij s koraljima. Zbog financijskih razloga i manjka vremena trenutno sam gotovo “suh”. Na akvarij.NET-u sam u sklopu portala i humanitarnog i edukativnog AkTer FEST-a mnogo volontirao i aktivno se uključio u uredništvo portala. Ali, kako se čovjek ne može baviti s previše stvari odjednom, a da to bude kvalitetno, morao sam napustiti uredništvo. Svejedno, još uvijek svako toliko zavirim na akvarij.NET i pročitam članke i napise na forumu.

Polaznici fotogrupe

Naravno, stvari kojima se baviš traže svoje vrijeme, a njega kako znamo nikad dovoljno. 😐 Ovaj dio razgovora, završio bih tvojom profesijom. Učitelj si Hrvatskog jezika, te u školi vodiš fotogrupu. Jesi li strog? Ili progledaš djeci tu i tamo kroz prste?

Djeca kažu da sam strog. Ali to vjerojatno kažu svima da bi im to “zvonilo” u glavi i da katkad popuste. Mislim da njih ne smeta strogost (čak dapače, mislim da im odgovara), smeta ih nepravda. Pokušavam biti pravedan i objektivan koliko god to mogu biti. Na satu mi se često nasmije cijeli razred pa mislim da nisam baš toliko loš. Hrvatski je jezik kao predmet dosta zahtjevan i opširan pa moraju i puno raditi – ja im to pokušavam olakšati, ali ne popuštanjem i zabušavanjem, nego iskustvom, znanjem i motiviranjem. S fotogrupom je puno opuštenije. Tamo se možemo i puno bolje upoznati i imamo više prostora za neopterećen razgovor. Kako godine prolaze sve se češće znam začuditi kako uz toliku opuštenost na grupi djeca upamte apstraktne pojmove iz područja fotografije.

Slažem se što se strogosti tiče. Što se fotogrupe tiče, kakve tu planove imaš? Sjećam se da ste za prošli Božić izrađivali čestitke, i sjećam se da sam bio oduševljen idejama tvojih đaka. Kao i u svim disciplinama, i za fotografiju postoje školska natjecanja, pripremaš li svoje polaznike i za to? Pričao si o izložbama, možda bi ovaj razgovor bio zgodna prigoda da najaviš jednu?

Rezultat rada u fotogrupi

Upravo neki dan sam u okvire stavio njihove fotografije koje su snimili Camerom Obscurom (sami su izradili 8 Obscura od kutija šibica) i čekamo pravi trenutak za postavljanje i otvorenje izložbe u galerijskom prostoru škole. Otvorenje uz kratko predavanje o Cameri Obscuri bit će upriličeno ovaj tjedan za nekoliko razreda djece. Planiramo redovito izlagati uz uvažene goste i predavače iz Fotokluba Čakovec i njihove fotografije, a pokušat ćemo se povezati i s drugim školama u kojma djeluju fotogrupe. Natjecanja za školsku djecu u Hrvatskoj nema u onom obliku u kojem bih bio zainteresiran sudjelovati sa svojim učenicima. Uglavnom se tu radi o natjecanjima iz tehničke kulture, a fotografija i fotografsko kreativno stvaralaštvo se zanemaruje. Eventualno ako kapne koji natječaj, ali to je rijetkost. Na jednom takvom natječaju smo prošle godine uspješno sudjelovali. Možda za koju godinu upravo u Međimurju pokrenemo nešto kao salon fotografije za školsku djecu, takvo što bi me interesiralo. Uglavnom, mi ćemo pokušati ostati kreativni i originalni, a natjecanja ćemo vjerojatno izbjegavati, osim ako će se raditi o smotrama ili eventualno o nekoj vrsti salona.

Razgovarao: Filip Lučin, fotografije: Davor Žerjav i osobna arhiva.

Pročitajte II. dio razgovora.

Comments

comments


About Filip Lučin

Fotografijom se aktivno bavim od 2007. g. Pejzažna fotografija mi je strast i zadovoljstvo, a usto volim dijeliti znanje koje stječem na terenu, prateći literaturu i druge fotografe. Član sam fotokluba od samih početaka. Tajnik kluba od 2009. Također sam jedan od predavača na radionicama Osnova digitalne fotografije, te na pejzažnim radionicama. Do sad sam sudjelovao u više skupnih izložaba te sam imao samostalnu izložbu "Četiri godišnja doba" u Gimnaziji Čakovec. Član uredništva u knjigama u izdanju fotokluba.