.
Početkom veljače ove godine ( 2012. ) zima je pokazala svoje zube. Snijegom pokriveni krajolik nekoliko je tjedana trpio temperature dobrano ispod nule ( službeni podaci govore od -27 noću do -14 danju ). Pružila mi se rijetka prilika snimiti smrznutu Dravu i nisam je mislio propustiti. Prije odlaska na teren obavezno konzultiram DHMZ.hr i METEO.si (Hrvatski i Slovenski državni hirdometeorološki zavod) radi procjene vremenskih uvjeta pri dolasku na lokaciju. Ovo pogotovo vrijedi za odlazak na udaljenija mjesta. Uz moderne mobilne telefone i mobilni pristup internetu, ove informacije dostupne su nam u svakom trenutku. Moderne tehnologije mi osim u prognozi vremena pomažu i pri planiranju točnog mjesta gdje ću fotografirati.
Za odabir lokacije, posebno ako tamo odlazim prvi puta, od izuzetne je pomoći besplatni program Google Earth pomoću kojeg su dostupne mnoge informacije, od mreže prometnica do konfiguracije terena. Iako su mi za ovo fotografiranje bili poznati i lokacija i ruta dolaska, prilažem sliku ekrana iz aplikacije Google Earth s ucrtanom rutom dolaska.
U određivanju mikro-lokacije fotografiranja od velike je pomoći druga aplikacija koja se koristi google-ovim mapama na koje nadograđuje bazu podataka o vremenima izlazaka i zalazaka sunca i mjeseca te vrlo bitnih, pravaca u kojima će sunce ili mjesec izaći, odnosno zaći.
( slika iz TPE sa lokacijom ) Aplikacija je The Photographers Ephemeris ( TPE ) i također je besplatna za korištenje. Postoji i inačica aplikacije za mobilne telefone sa android i I-os operativnim sustavima no ona se naplaćuje. U TPE vrlo lako mogu vidjeti kako će se kretati sunce i mjesec bilo kojeg sata u bilo kojem danu. Aplikacija na karti iscrtava linije u pravcu na kojem sunce izlazi i zalazi i to iz mjesta koje odredim. To mi omogućuje da precizno odredim sa koje okuke na rijeci ili grebena na planini će izlazak/zalazak biti najbolje vidljiv. Kombinacija vremenske prognoze, podataka iz TPE i iskustva sa lokacije omogućuju mi da iz dnevne sobe zamislim kakvu ću fotografiju snimiti na terenu. Naravno, fotografiju tek treba snimiti a i iznenađenja su uvijek moguća. I tako, proučio sam vremensku prognozu, odabrao lokaciju i krenuo na Dravu. Iako poznajem teren uvijek nastojim krenuti malo ranije kako bih imao vremena istražiti lokaciju. Naime, priroda se stalno mijenja, pogotovo rijeke poput Drave koja na svom toku ima nekoliko hidroelektrana. Vodostaj kroz tjedan može jako varirati a time i snaga toka. Ponekad rijeka nanese nekakav zanimljiv komad debla, granu ili panj pa si želim dati dovoljno vremena za paniranje kadra.
Po dolasku na teren najprije sam uočio da je veći dio toka rijeke smrznut. Opremljen gumenim čizmama čak sam i isprobao hoće li led izdržati moju težinu, što nikako ne preporučam ako niste apsolutno sigurni u dubinu vode ispod leda. U mojem slučaju to bilo nekih tridesetak centimetara, tako da opasnosti nije bilo. Osim pucanja, uvijek postoji opasnost da se poskliznete i ozljedite zato opreza nikad dosta. Nakon kraćeg obilaska terena odlučio sam da ću fotografirati ledene kape nastale na stijenama prelomnice. Očekivao sam ovako nešto no oduševio sam se mnoštvom oblika i kadrova koji su se nudili. Napravio sam nekoliko snimaka u totalu, čisto da zabilježim stanje krajolika koje se ne sreće često. Vodeći se premisom da ako nisi dovoljno blizu, fotografija ne valja, približio sam se pojedninačnim kapama leda pokušavajući ih izolirati u zasebne kadrove.
Pošto sam koristio širokokutni objektiv ( Olympus Zuiko ED 9-18mm f/4-5,6 ) mogao sam se jako približiti motivu a da mi u kadru ostane dovoljno okolnog prostora. Hodao sam tako među kamenjem kad mi je pažnju privukao jedan s ledenom kapom zanimljivog oblika. Nakon nekoliko godina fotografiranja pejzaža i isprobavanja različitih pristupa naučio sam prepoznati potencijal određene scene. Osjetio sam da ga ova ima pa sam krenuo u istraživanje iste. Nikada, pa ni kad prizor nije bogzna kako zanimljiv, ne radim snimak samo iz jednog kuta i s jedne pozicije. Istraživanjem scene, približavanjem motivu promjenom rakursa i smjera snimanja u pravilu dolazim do zanimljivih fotografija koje inače ne bih snimio. Tako je bilo i u ovom slučaju. Prvi snimak, standardna blizu-daleko kompozicija u vertikalno orijentiranom kadru nije loša fotografija. Ima dinamiku, dobar dojam perspektive, ukratko, zanimljiva je.
.
Slijedeći snimak je pokušaj da istraživanjem drugih opcija dođem do zanimljivijeg kadra jer mi je osjećaj govorio da tu ima nešto više. Sjetite se da je voda bila ledena na -14 stupnjeva celzijusa i da gacanje riječnim tokom nije nimalo ugodno na toj temperaturi. Nisam bio zadovoljan snimljenim jer poprečno postavljeni komad leda u vertikalno orjentiranom kadru nije posebno doprinijeo poboljšanju kompozicije. U daljnjem nastojanju da snimim što bolju i zanimljiviju fotografiju odlučio sam se na prilično radikalan potez. Zagazio sam dublje u vodu (nešto je ušlo i u čizme), spustio fotoaparat nekoliko centimetara iznad toka rijeke i promjenio orjentaciju kadra u horizontalnu. Pogled na ekran fotoaparata razgalio mi je srce.
.
To je bilo to, fotografija kakvoj sam se nadao. Dojam da komad leda lebdi iznad vode pojačao sam produženom ekspozicijom. Time se riječni tok pretvorio u svilenkastu površinu na kojoj je kristalno jasan komad leda dodatno istaknut suptilnom sjenom iscrtanom posljednjim tragovima svjetla. Pretežito ledeno plavi tonovi fotografije vjerno opisuju atmosferu toga dana a mala količina toplih, crvenih tonova u daljini taj dojam pojačava. O naslovu fotografije nisam dvojio ni sekunde. Nakon svega, promrznut ali zadovoljan snimljenim, spakirao sam se kući.
Posljednji pogled na sada već jedva vidljiv krajolik, ponudio je još nekoliko zanimljivih kadrova kojima nisam mogao odoljeti no o njima nekom drugom prilikom. Tek me noć uspjela potjerati prema automobilu i toploj kući.
