(predavanje održano u Fotoklubu Čakovec 10. 11. 2011.)
sažetak: O fotografiji se govori i piše. Dakle, pristupa joj se i jezično. Ta jezična interpretacija fotografije važna je sastavnica fotografskog čina jer je svojevrsna “točka na i”, završni čin fotografskog procesa. Ne postoji recept za dobru interpretaciju fotografije, no sigurno postoji dobar način na koji možemo pristupiti jezičnom interpretiranju fotografije.
piše: Davor Žerjav, autor knjige “Promišljati fotografski”
Kao uvod u temu i poticaj na promišljanje o važnosti interpretacije fotografije poslužili bismo se mislima trojice ljudi od kojih je jedan zagrebački umjetnički fotograf (Max Juhasz), a ostala su dvojica teoretičari fotografije (Vilém Flusser i Roland Barthes).
Juhasz kaže: „Znanje je usko vezano uz određene vještine i sposobnosti. Naime, za dobru fotografiju po mojem mišljenju najvažnije su, ako ne i ključne, tri stvari. U grubo to bi bilo; umjeti vidjeti, moći osjetiti i znati uzeti. Naučiti gledati na fotografski način stiče se s vremenom i iskustvom, dok osjetiti ono što fotografiramo počinje od samog odgoja, okružja u kojem je autor rastao pa do stečenih životnih iskustava kojima samo može pospješiti da ono što autor vidi može i emotivno prisvojiti i pokušati tu istu emociju isporučiti tj. pomoći i drugima vidjeti stvari koje sami inače ne bi vidjeli. Uza sve to svakako je poželjno sve to znati tehnički i još važnije likovno i estetski uobličiti. Tek kada su sva ta tri uvjeta zadovoljena možemo početi govoriti o uspješnoj fotografiji. Također i onoga tko ova tri uvjeta često uspijeva u svojim fotografijama zadovoljiti možemo nazvati dobrim fotografom. Sve mimo toga većinom su samo lijepe i oštre slike s divnim bojama.”
Juhaszove riječi navode nas na razmišljanje o važnosti fotografovog viđenja svijeta i njegove sposobnosti da u fotografiju ugradi vlastitu emociju ili da zabilježi emociju uzimajući dio svijeta i isporučujući taj dio svijeta publici. Jedno od ključnih mjesta u Juhaszovoj izjavi jest ono u kojem kazuje da fotograf pomaže drugima vidjeti stvari koje sami inače ne bi vidjeli. Njegove ćemo misli potvrditi u daljnjem izlaganju.
Vilém Flusser je autor jedne od najboljih knjiga o fotografiji koje smo imali prilike čitati. Radi se o „Filozofiji fotografije“, knjizi koja na vrlo lucidan način progovara o temeljnim pretpostavkama fotografije i vrlo sažeto i kondenzirano postavlja fotografiju u okvire filozofije kao fundamentalne znanosti. Za temu interpretacije fotografije poslužit ćemo se s nekoliko autorovih razmišljanja.
Flusser povijest dijeli na dva osnovna doba: doba tekstolatrije (obožavanje teksta; lat. textum = tkanje) i doba idolatrije (obožavanje slike; grč. idein = vidjeti, gledati, uviđati). Doba tekstolatrije možemo vrlo lako povezati s temeljnom knjigom zapadne civilizacije; Biblijom, koja se u kršćana još naziva i Sveto Pismo. Pogotovo je izum tiska pridonio zamahu tekstolatrije. U to povijesno doba u Pismo se nije smjelo sumnjati, idoli (slike obožavanja) su bili zabranjeni. To je doba linearnog promišljanja, jer tekst je nemoguće obuhvatiti jednim pogledom kao sliku (tekst čitamo u linijama, redcima, rečenicama) i tekst kao medij nužno vodi u linearni način mišljenja. Naravno, tekst se najčešće vrlo dugotrajnim čitanjem ipak pretvara u textum ili tkanje pa ga doživljavamo kao cjelinu jer ga sintetiziramo. S izumom fotografije u prvoj polovici 19. st. započinje doba idolatrije jer slika zahvaljujući fotografiji (koju je moguće brzo umnožiti) postaje masovni medij. Samim time i način razmišljanja se mijenja, jer slika kao medij nije više linearna u čitalačkom smislu, nego sliku čitamo jednim obuhvatom.
Flusser fotografiju definira kao tehničku sliku (za razliku od slike izrađene rukom slikara). To je određenje fotografije vrlo važno jer konotacije objektivnosti i subjektivnosti fotografske slike postaju vrlo zanimljive. Fotografska slika je za njega i informirana, tj. značenjska površina. Pojam „informirana površina“ vrlo je zanimljiv (lat. in = u, lat. forma = oblik, dakle informiran znači uobličen). Površina fotografije je u-obličena, stavljena u oblik, formirana, stavljena u formu i ta je forma u njoj snažno prisutna i vrlo važna za njeno iščitavanje. Forma se u vizualnom dijelu sastoji od likovnih elemenata fotografije, a u značenjskom dijelu od konotacija i asocijacija koje fotografija izaziva ovisno o iskustvu i emocionalnosti promatrača. Fotografija je potencijalno visoko informirana površina. Može biti informirana (svježa, nova, originalna) ili redundantna (ponavljajuća, zalihna, već viđena, neoriginalna). Redundantnost je vrlo česta u suvremenoj fotografskoj produkciji koja je golema pa je i logična pojava redundantnosti. Informiranost i originalnost fotografije je njeno bitno vrijednosno svojstvo koje ju može svrstati u originale.
Flusser još kaže da je fotografija nešto iz prostorvremena „tamo vani” što nam se kao apstrakcija (skraćenica četiriju dimenzija prostorvremena na dvije dimenzije površine) hoće predočiti. Dakle, svojstvo apstraktnosti fotografije tjera nas da fotografiju interpretiramo, jer ju moramo maštom prerađivati – ona prikazuje nešto što nije ona sama. Flusserovim ćemo se mislima vraćati u nastavku.
Roland Barthes u svojoj knjizi „Svijetla komora“ („Camera lucida“) piše o nekim zanimljivim sastavnicama interpretiranja fotografije. Spominje pojam operatora, tj. autora fotografije koji operira fotoaparatom i idejama koje prenosi svojim (autorskim) djelom tj. činom. Taj je operator pošiljatelj poruke koju medijem fotografije prenosi primatelju poruke kojem Barthes daje naziv spectator, tj. promatrač. Autor i promatrač u uskoj su vezi u trenutku kada promatrač promatra fotografiju i od autora prima informacije, ideje i emocije.
Spectator (promatrač) promatra fotografiju na dva načina; kroz studium i kroz punctum. Studium je način promatranja fotografije tako da spectator uviđa namjere operatora te ih on odobrava i shvaća. Punctum pak ometa studium. Punctum je ubod, slučaj u fotografiji koji se tiče spectatora, onaj osobeni način na koji spectator individualno doživljava fotografiju. Dakle, fotografiju je moguće gledati donekle objektivno kroz studium ili donekle subjektivno kroz punctum. I jedno i drugo gledanje fotografije jest legitimno, dozvoljeno i poželjno.
Dolazimo do pojma interpretacije (tumačenja, objašnjavanja smisla) fotografije. Fotografiju redovito interpretiramo jezično, dakle utjecaj tekstolatrije je evidentan. U jezičnoj interpretaciji (koju dodatno obrađujemo u knjizi „Promišljati fotografski“) možemo analizirati sadržaj, radimo analizu forme, sintezu forme, analizu odnosa sadržaja i forme, te se osvrćemo i na ostalo (rukopis, ideju, koncept, tehničku izvedbu, estetsku vrijednost, funkcionalnost, asocijativnost, poticajnost, originalnost, subjektivni doživljaj).
Kako su analiza i sinteza važni misaoni procesi za valjanu interpretaciju fotografije definirat ćemo ta dva pojma. Analiza podrazumijeva razlaganje, rastavljanje, raščlanjivanje cjeline na elemente. Fotografija jest cjelina sastavljena od elemenata, a ti su elementi sastavljeni od elemenata sadržaja fotografije (onoga što fotografija prikazuje te ideja, misli i emocija autora fotografije) i njezine forme (likovno-fotografskih vizualnih elemenata kojima se autor poslužio u građenju cjeline). Analizom tražimo veze, uzroke i posljedice i izvodimo zaključke pomoću rastavljanja. U analizi dolazimo do temelja na kojima je fotografska slika građena i te elemente možemo promatrati i kroz studium i kroz punctum (Barthes). U psihologiji, analiza je vrsta misaonog operiranja, dakle analizom misaono poniremo u elemente fotografske slike. Sinteza je najjednostavnije rečeno sastavljanje – proces suprotan analizi. To je postupak kojim se razdvojene pojedinosti udružuju u jedinstvenu cjelinu koja je ključ promišljanja idolatrijskog doba (Flusser). Sintezom stvaramo cjelovitu sliku doživljaja i shvaćanja fotografske slike. U psihologiji, sinteza je vrsta misaonog operiranja, dakle sintezom misaono sastavljamo elemente i uočavamo jedinstvo ideje, doživljaja i vizualne datosti fotografske slike. U filozofiji, sinteza je pojam koji pomiruje tezu i antitezu (polazeći od njih čini novu cjelinu). Taj mehanizam filozofskom mišljenja – kod kojeg svaka sinteza ponovno postaje teza kojom je opet moguće misaono operirati i uz nove antiteze doći do novih sinteza – dovodi do uvijek iznova novih misli i zaključaka. Stoga, možemo zaključiti da je analiziranje i sintetiziranje fotografske slike na razini misli i doživljaja zapravo način mišljenja, a fotografska je slika zapravo medij kojim se prenose misli autora fotografije. Kvaliteta te misaone i doživljajne igre ovisit će i o autoru i o promatraču fotografije, o njihovoj mašti, misaonim sposobnostima, iskustvu, znanju, bogatstvu asocijativnih veza koje će uspostaviti, emocionalnoj osjetljivosti i uživljenosti.
JEZIČNA INTERPRETACIJA FOTOGRAFIJE
Jezična interpretacija fotografije je misaoni proces kojim misli i doživljaje o fotografskoj slici dijelimo s drugima s namjerom jezičnog komuniciranja, tj. jezičnog prenošenja misli i doživljaja o nekoj slikovnoj datosti kojom se komunicira vizualno. Važnost jezičnog komuniciranja o fotografskoj slici pregolema je i svoje korijene vuče još iz doba tekstolatrije. Naprosto je nemoguće izbjeći jezično promišljanje fotografije; kao ljudi nismo sposobni razmišljati samo vizualno što je posljedica kulturalne etabliranosti jezika. Jezičnu interpretaciju fotografije obradili smo u knjizi „Promišljati fotografski“ i podijelili u tri etape: 1. analizu sadržaja fotografije, 2. analizu forme fotografije i 3. sintezu forme fotografije.
Analiza sadržaja fotografije svodi se na pojam motiva (lat. moveo = pokretati, dakle, motiv je ono što autora pokreće na stvaranje). Ono što fotografija prikazuje nameće se uvijek u prvi plan i prve misli i asocijacije s kojima se susrećemo vezane su uz motiv koji je prisutan. Postoji opasnost da se ukupna interpretacija svede samo na analizu sadržaja te da punctum (Barthes) u ovoj fazi prevlada. U tu zamku upadaju vizualno nepismeni i neiskusni promatrači koji će često ljepotu fotografije izjednačiti sa svojom idejom o ljepoti predmeta predočenog fotografskom slikom. To će jako osiromašiti interpretaciju fotografije. Zato valja ići dublje u analizu.
Analiza forme fotografije ključna je za dublju interpretaciju fotografije. Forma podrazumijeva oblik, izgled, vanjštinu predmeta, kalup, model, modlu ili način izražavanja. Dakle, formom u fotografiji autor na jedan apstraktniji, osobeniji i osebujniji način izražava svoje misli i doživljaje o dijelu svijeta kojeg uzima i isporučuje fotografiranjem (Juhasz). Spomenimo i pojam čiste forme (umjetničko djelo u kojem u potpunosti prevladava oblik) koji je često vrlo pogodan za autorovo nametanje formalnih fotografskih misli i doživljaja. Elementi forme fotografije su točka, linija, ploha, svjetlo-sjena, ton, kolorizam, akromatizam, žarišna duljina, dubinska oštrina, oštrina i bokeh, pokret fotoaparata ili motiva, prostor i perspektiva. Svi ti elementi moraju imati funkciju (vizualnu ili značenjsku), jer pomoću njih fotograf prenosi onu dublju poruku, ideju, emociju. Forma mora biti u skladu sa sadržajem (motivom) fotografije. Tek kad je ta usklađenost prisutna, možemo govoriti o dobroj fotografiji o kojoj na vrlo sličan način progovara i Juhasz.
Sinteza forme fotografije naredna je faza u jezičnoj interpretaciji fotografije i, možemo reći, ključna za cjelovitost doživljaja i razumijevanja fotografije. Sinteza forme fotografije podrazumijeva uočavanje kompozicije fotografije koja omogućuje cjelovitost doživljaja. Kompozicijska su načela: okvir i kadar, orijentacija, motrište, rakurs, plan, objektiv, ekspozicija, osvjetljenje, kontrast, harmonija, ritam, ravnoteža, proporcija, dominacija, jedinstvo, vrsta kompozicije, obrada fotografije, rekomponiranje i redefiniranje.
Nekoliko je ključnih pretpostavki interpretiranja fotografije. Prva je vizualna, tj. fotografska pismenost. Bez nje fotografiju nije moguće „pročitati“. Fotografska slika je kôd koji moramo znati otkodirati. Slično jeziku (koji je najstariji medij, tj. prijenosnik informacija), kod kojeg je za razumijevanje potrebno poznavanje rječnika, gramatike i pravopisa, i u fotografiji je potrebno poznavanje vizualne gramatike kako bismo suvereno vladali medijem. Druga je pretpostavka opće obrazovanje i iskustvo koje je važno za doživljajne i spoznajne mogućnosti kod iščitavanja fotografske slike. Opća i vizualna kultura treća je važna pretpostavka za interpretiranje fotografija u kojoj je poznavanje kulture (pogotovo matičnog kulturnog okruženja u kojem autor fotografije stvara) ključno. Kao četvrtu pretpostavku naveli bismo poznavanje povijesti fotografije koje se u današnje vrijeme gotovo redovito zanemaruje zbog internetizacije, globalizacije i sve češćeg površnog pristupa svim područjima ljudskog stvaranja. Povijest fotografije obiluje sjajnim primjerima fotografskog promišljanja i doživljavanja svijeta iz kojih se kao iz nepresušnog vrela može neprestano crpiti vrijedan sadržaj. Veliki Goethe je za povijest ljudskog znanja rekao: „Tko ne zna crpiti iz izvora dubokog tri tisuće godina, živi od danas do sutra.“ Povijest fotografije nije tako velika, no njena je povijest već danas duža od stoljeća i pol. Peta je pretpostavka poznavanje suvremene produkcije u fotografiji koja je isto tako vrlo važna za razumijevanje fotografije i njenu interpretaciju. Upućenost u autorski rukopis šesta je pretpostavka koja je vrlo važna zbog razumijevanja stila koji nastaje osobnim pristupom autora u korištenju elemenata forme i njihovoj kompoziciji u cjelinu fotografske slike. I povijest i suvremena fotografska produkcija obiluju sjajnim autorskim osobnostima. Razvijena inteligencija i intuicija sljedeća je pretpostavka za interpretiranje fotografije – logično je: inteligentniji će čovjek bogatije, kritičnije, sadržajnije i emotivnije interpretirati fotografiju. Na kraju spomenimo i jezične sposobnosti koje su važne za uobličavanje misli i osjećaja koje su potaknute fotografskom slikom.
Nabrojat ćemo i neka načela kojima bismo se trebali voditi pri interpretiranju fotografije. Kao prvo, važna je uravnotežena kombinacija objektivnosti i subjektivnosti u interpretaciji fotografije. Neki će reći kako je subjektivnost smetnja u interpretaciji, no od subjektivnog doživljaja fotografije uvijek krećemo. Uz Barthesov studium i punctum možemo povući paralelu s objektivnošću i subjektivnošću. Drugo je načelo kritičnosti koje je od ključne važnosti za opće ljudsko promišljanje. Kritičnost ima dva pola – negativan i pozitivan i oni bi se morali koristiti oba jer njihovim uzajamnim djelovanjem postižemo objektivnost kritike. Načelo empatičnosti je isto važno za interpretaciju jer njome dozvoljavamo autoru njegovu osobnost (empatičnost je sposobnost emotivnog uživljavanja u svijet neke druge osobe). I asocijativnost i maštovitost su važna načela jer pridonose cjelovitoj interpretaciji fotografije. Pristojnost je načelo interpretiranja fotografije koje se u današnje vrijeme često zanemaruje, najčešće zbog nepoznavanja metoda argumentiranja. U internetskoj komunikaciji vrlo se često koristi argumentum ad hominem koji je po vrijednosti najniži stupanj argumentiranja i spada u nepristojno ponašanje jer se kritizira osoba, a ne ideja (fotografija). Kao posljednje načelo spomenuli bismo koncentraciju na predmet. Loše je u interpretaciji fotografske slike previše se odmaknuti od same fotografije i ući u svijet osobnih asocijacija ili epizodija. Interpretacijom fotografije osvrćemo se na fotografiju samu, a ne na svoju vlastitu osobnost.
Za kraj, spomenuli bismo nekoliko mogućih vrsta ili pristupa jezičnoj interpretaciji fotografije. U današnje vrijeme najzastupljenije je lajkanje iliti emocionalna interpretacija fotografije. Ta vrsta interpretacije ima najmanju vrijednost jer se njome nameće osobno mišljenje interpretatora i najčešće se svodi na sviđanje ili ne-sviđanje. Druga je vrsta amaterska interpretacija. Ona nije nimalo loša (ukoliko se ne pretvori u diletantsku), jer amateri su ljubitelji fotografije koji fotografiju cijene i voljni su o njoj raspravljati i iz nje učiti. Amaterska interpretacija može biti vrlo bogata i vrijedna ukoliko je amater dobro potkovan znanjem i iskustvom. Amaterska se interpretacija provodi u fotoklubovima i na raznim forumima i portalima posvećenima amaterskoj fotografiji. Profesionalna interpretacija fotografije najčešće se svodi na tehničku analizu fotografije i njenu funkcionalnu uspješnost. Često je emotivno hladnija od amaterske interpretacije, ali je izvedena s mnogo više kritičnosti. Provode je razni profesionalci, ne samo fotografi, nego i naručitelji fotografija (urednici, dizajneri i sl.). Postoji i stručna interpretacija fotografije koja se provodi unutar raznih struka koje fotografiju koriste kao pomoćno sredstvo (povijest, medicina, industrija, itd.). Likovno-kritičku interpretaciju provode najčešće kustosi, likovni i fotografski kritičari koji se bave postavljanjem fotografskih izložbi u galerijama i muzejima ili oni koji stvaraju fotografske arhive. Društveno-politička (kulturna) interpretacija fotografija vrlo je važna unutar područja novinske fotografije. Tu se fotografija promatra kroz prizmu društveno-političkih događaja i sama forma fotografije ne dolazi u prvi plan, već u prvi plan dolazi sadržaj. Tehničkom interpretacijom fotografske slike najčešće se služi fotografska industrija s ciljem poboljšanja i razvoja tehnologije proizvodnje fotoaparata ili fotografskog materijala.
