Intervju s Atiilom Hajdu

1. Predstavite se  čitateljima foto kluba Čakovec?

Zovem se Attila Hajdu.Mađar sam s engleskom adresom gdje već sedam godina radim kao web designer.Vodim manju fotografsku radnju u okrugu Hampshire što uključuje i izrada portfolia za modele.Glavni žanrovi fotografije su boudoir i glamour ali zbilja uživam radeći modnu i portretnu fotografiju.

unnamed

2.Vaša definicija fotografije?

Fotografija je za mene mjesto gdje se ne moram pokoravati nikakvim pravilima.Zbilja uživam stvarajući nešto što nebi ni postojalo bez moje interpretacije.Volim istraživati svjetlo ,sukladno s tim neke svjetlosne postavke nisu završile bajno,ali ako ne pokušaš nećeš ni znati što zapravo radi najbolje,zar ne?

3.Napisali ste knjigu How It Was lit?Nekoliko riječi o tome?

Moja knjiga sadrži 20 fotografija,gdje je za svaku pojedinačno opisan svjetlosni diagram,tako da možete vidjeti poziciju i vrstu rasvjete,ekspoziciju,žarišnu duljinu objektiva,otvor blende,brzinu zatvarača,ISO vrijednosti i to je sve podkrijepljeno korisnim savjetima

Više o knjizi možete pronaći na sljedećoj poveznici: http://1808photo.co.uk/shop/how-was-it-lit-book-about-lighting/

4. Vaš pristup Boudoir fotografiji?

Vrlo jednostavan zapravo!Snimam što je češće moguće.Ponekad je teško balansirati između poslova s radnim vremenom 09-17:00,web designa a da ni ne spominjem suprugu i sinčića od tri godine.Uspijem li ukrasti koji trenutak za sebe razmišljam o sljedećem snimanju.Uvijek vodim bilješke, tako da već imam dvadesetak neobičnih ideja za buduće fotografske projekte.U sve to ulazi i organizacija lokacije snimanja,modela i šminke.

unnamed

unnamed

unnamed

5.Interakcija s modelom?

Rečeno mi je da se svaka moja fotografija u potpunosti razlikuje od ostalih fotografa koji su primjerice radili s istim modelom.Vjerujem da je za to zaslužan velik trud koji ulažem da budem na istoj valnoj duljini kao i model.Uvijek puno razgovaram sa subjektom snimanja tj. modelom tako da se u svakom trenutku zna da li je  potrebno što promijenit!?Da sam zadovoljan s uradkom.Nikad ne govorim modelima stvari tipa nasmiješi se,jer to čini stvari umjetnim,ako želim da se smiju nasmijat ću ih,ako želim vidjeti suzu?Isto ću postići bez da to napominjem.(smije se)

unnamed

5. Neki posebni savjet za fotografe?

Ima nešto što dosad nikad nije bilo spomenuto ali to ću podjeliti s vama ukoliko kupite moju knjigu(smijeh)

6.Oprema?

Nije bitna!!Osim ako ne radite s klijentom kojem su bitni ti silni megapikseli.Dobra optika je uvijek poželjna no nije od velike važnosti za dobru fotografiju.Većina mojih fotografija snimljena je s Canon 550D i 50mm 1.8 Mark I(Ručno izoštravanje,AF je poprilično loš)Kupio sam 24-105mm F4 L objektiv godinu dana nakon prvih fotografskih koraka i poprilično sam se razočarao jer kvalitetom nije nadmašio 50 1.8 koji sam prvotno posjedovao.Od opreme tu je i Hasselblad 501 sa 85mm F2.8 i obožavam tu kameru!Učim prve korake filmografije kod kuće

7.Inspiracija?

Da budem iskren ne želim biti inspiriran drugim umjetnicima,ne želim kopirati njihove ideje.Volim rad MITSUAKI KOSHIZUKA,Andrzej Dragan,Koen Demuynck i Bruce Webbera… samo da spomenem neke

unnamed

WEB: http://1808photo.co.uk/

OGRANIČENA PONUDA ZA KNJIGU HOW IT WAS LIT

10% POPUSTA SAMO ZA ČITATELJE FOTO KLUBA ČAKOVEC

KOD ZA POPUST :CAKOVECFOTO10OFF

(9 GPB / 93kn)

Razgovor s povodom: Davor Žerjav (III)

Čakovec, 28. Studeni 2011.

Stigli smo do trećeg, završnog dijela razgovora sa Davorom Žerjavom, autorom knjige “Promišljati fotografski”. Danas razgovaramo o procesu nastanka knjige, Davorovim razmišljanjima vezanim uz knjigu, o planovima za budućnost.

Strana 12

Za kraj razgovora, posvetit ćemo se tvojem i našem (dosad) najvećem projektu i mogu reći uspjehu, knjizi koju si napisao. Reci, kako zamišljaš čitatelja svoje knjiga? U fotografskom smislu, dakako.

Ciljana publika za ovu knjigu je dosta šarolika. Idealan je čitatelj, naravno, početnik jer je njega najlakše fotografski izgrađivati. Kaže se: Drvo se savija kad je mlado. No, i već iskusni fotograf mogao bi se zainteresirati za ovu knjigu jer joj se sadržaj dosta razlikuje od onog što se nudi na hrvatskom tržištu. Ukoliko je iskusniji fotograf “zatrovan” nekom reklamnom kampanjom i propagandnim aparatom svog obskurnog ljubimca, ova bi ga knjiga mogla promijeniti ili mu barem ponuditi drugu mogućnost. Knjiga može poslužiti i onima koji ne fotografiraju, ali ih fotografija interesira.

Ako se dobro sjećam, preteča ove knjige bio je, hajdemo ga nazvati priručnik za polaznike tvoje fotogrupe. Kako to da si pisao poseban materijal za jednu možemo reći malu grupu ljudi?

Na tržištu nisam našao ništa što bi u pismenom obliku bilo primjereno djeci za učenje temelja fotografije. Zato sam napravio skriptu od pedesetak stranica koju sam napisao u roku od mjesec dana. Njome sam htio pokriti sve važno za savladavanje osnova fotografije za potpunog početnika. Kad ju danas analiziram mislim da je još uvijek malo prekomplicirana za osnovnoškolsku djecu i morao bih ju još malo pojednostavniti. Zapravo, najteže je napisati priručnik za potpunog početnika, pogotovo ako se radi o djetetu, jer dječje je iskustvo ograničeno i ponekad je teško objasniti neke apstraktne pojmove.

Strana 42

Da, možda jedno izdanje “Promišljati fotografski” za osnovne škole? Reakcije na taj prvi materijal bile su nadasve pozitivne. No, dalek je put od priručnika do pune knjige. Kako i kada si odlučio da želiš napisati knjigu posvećenu fotografiji?

Upravo nakon vrlo pozitivnih i ohrabrujućih reakcija mojih kolega u Fotoklubu Čakovec odlučio sam tu skriptu pretvoriti u jednu ozbiljnu i opširnu knjigu. I nedostatak fotografske literature na hrvatskom tržištu me isto tako ohrabrio i potaknuo da se uhvatim u koštac s pisanjem knjige. A jednog dana možda se odlučim i za prerađivanje skripte u fotografsku početnicu za djecu. To mi, naravno, još nije u planu, ali ideja pomalo tinja.

Dobro, i kako uopće čovjek krene pisati nešto takvo? Objasni malo, kako nastaje jedna knjiga sa ovoliko informacija, tema, cjelina?

Teško je to precizno objasniti. Mogu reći da je za pisanje velikog teksta potrebno puno iskustva s najrazličitijim tipovima tekstova. Prvo i osnovno, potrebno je pročitati gomilu materijala, potrebna je i jaka unutarnja motivacija koja te tjera da ti sve pročitano sjedne, da to potvrdiš u praksi. Važno je različite sadržaje od različitih autora međusobno povezati, pročistiti vlastito iskustvo od netočnosti i svih mogućih rupa i manjkavosti, detaljno proučiti strukturu knjiga koje pročitaš (kako bi mogao napraviti vlastitu strukturu). Svaki tekst (tako barem ja poučavam svoje učenike u sklopu nastave hrvatskog jezika) mora biti napisan planski i logično. Dakle, ja sam prvo napravio strukturu koju sam često ispravljao i dopunjavao pa sam tek nakon toga išao u pisanje teksta. Bez dobrog plana ne bih uspio. I onda je išlo malo po malo, pisao sam poglavlje po poglavlje, često se vraćajući na već napisan tekst, ispravljajući i nadopunjavajući sadržaj. Istovremeno sam dolazio do novih fotografskih naslova, čitao i bogatio svoje iskustvo. Puno informacija sam skupio na internetu, u razgovoru s kolegama, a do nekih spoznaja došao sam i eksperimentirajući u svojoj fotografskoj praksi ili povezujući sadržaje za koje prije nisam mislio da se uopće mogu povezati. Uglavnom, miješa se racionalno planiranje i pisanje, s intuitivnim i maštovitim pristupom jer tekst bez toga ne može biti originalan i vrijedan. Pisanje mi ide pa ne mogu reći da me pisanje knjige slomilo; baš naprotiv, u tom procesu sam uživao.

Strana 43

Vjerujem da jesi, i to je jedan kreativan proces. O čemu si najviše razmišljao stvarajući knjigu, bolje reći, kad si se s vremena na vrijeme osvrnuo na napisano, što te najviše mučilo, od čega si, ili još strahuješ?

Ne bojim se, ne strahujem. Ono što sam napisao mislim da vrijedi objavljivanja inače se toga ne bih uhvatio. Znam da sam prilikom pisanja teksta uvijek imao pred očima čitatelja do kojeg bi trebala doći moja poruka. Pokušao sam biti što sistematičniji i jasniji u strukturi rečenice i biranju riječi jer taj tekst na kraju krajeva mora doći do publike koja će ga prihvatiti ili odbaciti, a autoru je važno da ga publika prihvati. Mogu reći da me (uvjetno rečeno) muči činjenica što sve pametno što se može napisati o fotografiji ne stane u jednu knjigu, a ja sam htio da moja knjiga bude barem toliko vrijedna da ju čitatelji smatraju barem dobrom knjigom o fotografiji. Međutim, ako ova knjiga prođe kod publike, bit ćemo u mogućnosti nastaviti s pisanjem i izdavanjem edukativnog materijala o fotografiji i tu ne mislim samo na sebe, nego i na druge članove Fotokluba koji imaju iskustva koje bi mogli podijeliti s javnošću. Mislim da bi trebalo napisati više knjiga o fotografiji (u sklopu Edukativne biblioteke Fotokluba Čakovec) kako bismo u to područje zaronili ozbiljno i dovoljno detaljno i precizno da bismo mogli biti zadovoljni svojim nakladničkim i edukativnim djelovanjem.

Što je možda još trebalo biti unutra? Jesi li nešto izbacio?

Za ovakav tip knjige o fotografiji ja ne bih ništa previše dodavao ili oduzimao, no publika će vrlo vjerojatno pronaći koju manjkavost na koju će mi, nadam se, skrenuti pozornost. Danas je s publikom puno lakše komunicirati zahvaljujući internetu pa očekujem i izravne reakcije čitateljstva iz cijele Hrvatske. Izbacivao sam iz knjige sav onaj sadržaj za koji sam mislio da je opterećujući i preširok. Knjiga je mogla imati i 500 ili 1000 stranica i mogla je biti i puno detaljnija i opširnija, ali onda više ne bi bila za široku i šaroliku publiku, nego samo za uži krug fotografa.

Strana 54

Kakve su reakcije na knjigu do sad? Kako si ti zadovoljan s reakcijama?

Nisam još čuo nijednu lošu reakciju. Ljudi uglavnom hvale pristup za koji sam se odlučio, oni koji su preda mnom pregledali sadržaj i strukturu djela rekli su da bi učenju o fotografiji trebalo pristupiti upravo na taj način. Manje sam pažnje posvetio tehničkom aspektu fotografije jer je to uglavnom dobro obrađeno u dostupnoj literaturi, a naglasak stavio na likovni jezik fotografije i kreativno fotografsko promišljanje i, to ne tajim, nadao sam se pozitivnim reakcijama. Njih sam i dobio, barem u prvom naletu. Ipak, pričekao bih par godina s procjenom uspješnosti sadržaja knjige i svojom samoprocjenom kao autora jer knjiga tek treba doprijeti do čitateljstva i to čitateljstvo tek treba odreagirati. Na temelju par desetaka čitateljskih reakcija ipak ne možemo imati cjelovitu sliku. Moje je mišljenje da će knjiga imati svoju vrijednost samo ako će se primjenjivati u praksi i ako će se čitatelji na nju referirati. Čak i da se izvrsno proda na tržištu, nju neću smatrati uspješnom. Ako će i za 10 ili 20 godina biti aktualna i tražena – onda mogu reći da sam zadovoljan reakcijama. Možda to zvuči ambiciozno, ali mislim da treba biti strog prema sebi.

Opet se moram složiti s tobom. Prve reakcije jesu bitne, pogotovo za prvijence, ali kako i sam kažeš test vremena je na kraju možda i najbitniji. I što dalje? Vjerujem da imaš ideje za nekakvu novu knjigu u bliskoj ili daljoj budućnosti?

Za sad nije ništa dovoljno jasno da bih mogao reći da imam konkretnu ideju o nekoj novoj knjizi, ali pomalo razmišljam… Ne bih htio ništa forsirati, potreba za pisanjem mora doći iznutra, a ne da je nametnuta izvana. S vremenom će sve doći na svoje mjesto. Imam neki blagi dojam da će me u Fotoklubu netko od mojih prijatelja ohrabren iskustvom s prvom knjigom u biblioteci prestignuti i početi raditi na svojem tekstu. Bilo bi mi jako drago da i drugi pokažu što znaju o fotografiji i to ne samo svojim radovima, nego i pišući o svojem fotografskom iskustvu.

Strana 142

Da, to bi stvarno bilo dobro. Evo, to je bilo moje zadnje pitanje. Želiš li možda još nešto reći, mogao sam pitati još mnogo toga, nešto sam zaboravio? 🙂

Naravno da želim još nešto reći! Knjiga ne bi ugledala svjetlo dana da na njoj nisu svoj vrijedan doprinos dali članovi Fotokluba koji su ponudili svoje fotografije i iskustvo. Uređivački odbor u sastavu Davor Dolenčić, Davorin Mance, Filip Lučin i Petar “Grozni” Kovač pomogao mi je u pročišćavanju teksta, uređivanju sadržaja i organizaciji oko pripreme i tiskanja knjige, a recenzent Vinko Šebrek svojim stručnim savjetima i recenzijom. Ukupno 12 članova Fotokluba ponudilo je svoje kreativne fotografske radove i to su (osim gore spomenutih urednika): Mario Blažević, Dalibor Horvat, Siniša Ludaš, Željko Ovčar, Petar Sabol, Nikola Šimunić i Lucija Trupković. Bez njihovih fotografija knjiga ne bi izgledala tako atraktivno i zanimljivo kako izgleda. Htio bih zahvaliti i lektorici Danijeli Žitković Rumbak. Svima jedno veliko HVALA!

Hvala i tebi, na prilici da sudjelujemo u procesu stvaranja knjige te na kraju da i naši radovi budu u njoj. I hvala ti na ovom razgovoru. Vjerujem da će mnoge zanimati tko je čovjek koji želi da “promišljamo fotografski”. Hvala još jednom, do nekog novog povoda za razgovor!

Razgovarao Filip Lučin, stranice iz knjige “Promišljati Fotografski”.

Razgovor s povodom: Davor Žerjav (II)

Čakovec, 21. Studeni 2011.

U nastavku razgovora, Davora upoznajemo kao fotografa. Koji je njegov forte u fotografiji, što misli o važnosti opreme, fotografskim uzorima, fotografskim natjecanjima i tako dalje…

Matej

Gledajući tvoje fotografije vidim da još uvijek “svaštariš”, bolje reći da se još nisi odredio za određeni stil ili žanr fotografije. Ako se to tako može reći. Gdje si kao fotograf u ovoj točki u vremenu, opiši se?

Kako i u životu tako i u fotografiji volim svaštariti, ali ne mogu reći da sam time uvijek zadovoljan. Svaštarenje je posljedica toga što u fotografiji želim isprobati što je više moguće različitih pristupa, ali i toga što u školi uređujem školski list pa mi trebaju fotografije različitog tipa – dokumentarne, ilustrativne, edukativne, portreti i sl. Ono što me najviše privlači u fotografiji definitivno su portreti i noćna fotografija. Portreti zbog mojeg općeg zanimanja za čovjeka, a noćna fotografija zbog atmosferičnosti i zahtjevnosti u pristupu toj vrsti izraza. U tim područjima sam najviše ulagao u sebe, ali svjestan sam da moram još puno raditi na sebi kako bih bio zadovoljan iskustvom koje posjedujem i radovima koje mogu pokazati. Često me u radu ograničava manjak vremena zbog okupiranosti raznim projektima na kojima radim, ali sada kad je jedan od najvećih iza mene planiram puno više vremena posvetiti samom fotografiranju.

 Što je za tebe bitnije, da je fotografija tehnički precizna ili pak si skloniji fotografiji koja više pazi na umjetnički izražaj nauštrb tehnike?

Tehnička valjanost fotografije odraz je vještine i znanja. Ona jest važna, ali po mojem uvjerenju ipak je važnija likovna forma u fotografiji i autorski pristup i potpis. Dakle, umjetničkom izražaju dajem prednost.

Goran

Mnogo ljudi se bavi portretnom fotografijom. Kako je ti vidiš, kao svoj izražaj? Želiš li fotografirati ljude kao dokument zbivanja u kojem ih nalaziš ili možda kao prikaz njihovog fizičkog i psihičkog izgleda u trenutku fotografije? Možda na neki treći način?

Portretna fotografija je vrlo zahtjevna. Znam to jer sam svojedobno pripremao mapu za likovnu akademiju, ali sam zbog nekih životnih prilika od toga ipak odustao. Nacrtati živo biće, a pogotovo lice čovjeka izrazito je teško. Crtež je zahtjevan zbog mnogih finih krivulja čiji je međusoban odnos jako delikatan i može se narušiti vrlo lako. Ekspresija lica stalno se mijenja, pretakanje volumena, teksture, ploha, sjena i općenito crteža lica na papir je kompliciran postupak koji ne traži samo poznavanje anatomije, proporcije i perspektive, nego i poznavanje čovjeka. U fotografiji isto tako nije ništa lakše. Model treba uhvatiti u pravom trenutku, pod pravim svjetlom, s pravom pozadinom i onim izrazom lica koji će upravo u jednom vrlo kratkom isječku vremena iskazati sve važno o osobi koju portretiraš. Portret može biti i dokumentarni, a okušao sam se i u biometrijskom bilježenju (i to uspješno), ali to me previše ne privlači. Ne volim niti formalne portrete, one reprezentativne. Jednostavno, volim u nekoj stvarnoj životnoj situaciji pronaći i uzeti nečiju osobnost u fotografiju. Dakle, pretpostavljam da onda govorimo o dokumentarnom portretiranju.

Mak i Ina

Nema ništa loše u tome. A noćna fotografija? Jako općenita definicija koju nudi stotine mogućnosti. Što želiš fotografirati noću i što želiš time ispričati?

Kod noćne fotografije prvenstveno me privlači atmosfera, ozračje noćnog prizora. Fotografiram prizore iz gradskih sredina, rijeđe noćni pejzaž. Te su fotografije bez prisustva ljudi, uglavnom osvjetljene dostupnim svjetlom noćne rasvjete ili eventualno dosvjetljene bljeskalicom. U zadnje vrijeme dosta sam radio s bljeskavim svjetlom u kombinaciji s gelovima u boji što već pomalo vuče na crtanje svjetlom. I taj sam izraz (crtanje svjetlom) isprobavao, ali više u nastavne svrhe s djecom na fotogrupi. Kod crtanja svjetlom čovjek se može jako zaigrati i to me privlači, ali ne toliko da bih na tome temeljio svoj portfolio. Noćna fotografija već sama po sebi priča neku neobičnu priču jer noću uglavnom ne šećemo (to radimo danju) pa je zanimljiva sama po sebi, a onda još ako se uhvati i atmosfera noći – to je pun pogodak.

 

Laci

Da, crtanje svjetlom, pisanje svjetlom, fotografija u svojoj definiciji. Naveo si nam svoje interese u fotografiji, kuda planiraš s njom dalje? Imaš li kakve konkretne ideje, projekte? Vjerujem da želiš i svoju samostalnu izložbu kad dođe vrijeme?

Samostalna izložba je primamljiv projekt i valjda ću ga ostvariti, ali o tome neću još razmišljati dok ne budem siguran da imam barem 20 fotografija koje želim izložiti javno. O svojoj budućnosti u fotografiji nemam neke velike planove; trenutni cilj koji je barem posredno vezan uz fotografiju mi je uz pomoć Fotokluba Čakovec promovirati knjigu “Promišljati fotografski” u Hrvatskoj i ako je moguće i šire te pokrenuti izdavaštvo u klubu i nagovoriti još kojeg člana da počne pisati kako bismo ostvarili plan s Edukativnom bibliotekom FKČK. Naravno, fotografirat ću i dalje sigurno i nadam se da ću u fotografiji napredovati.

Teško je ponekad definirati hoću to i to, kad nam fotografija nudi toliko kreativnih mogućnosti. Što misliš, koliko je u fotografiji bitna oprema? Koliko je bitna tebi, patiš li ponekad za nekim novim aparatom ili objektivom? 

Više gotovo uopće ne. Oprema je važna, ali niti približno toliko važna koliko je važno znati izvući iz opreme ono najbolje. Često me poznanici pitaju za savjet u vezi opreme koju posjeduju ili koju žele kupiti i redovito se čude kako se puno toga može izvući iz fotoaparata ako ga znaš koristiti. Danas je oprema nevjerojatno jeftina i dostupna ako čovjek zna napraviti pravu kombinaciju. Neka srednja klasa objektiva (koja, doduše, nije baš uvijek jako jeftina) može zadovoljiti sve moje potrebe. Posljednjih godinu-dvije dana više sam novaca uložio u literaturu nego u opremu i mislim da sam učinio dobro.

 Što misliš o fotografskim uzorima? Imaš li ih? Treba li uopće fotograf početnik (i ne samo on) tražiti uzore u starim majstorima ili pak naprednijim prijateljima?

[caption id="attachment_1395" align="alignright" width="300" caption="Čakovec noću"][/caption]

U svemu moraju postojati uzori. Ja svoje tražim proučavajući povijest fotografije i informirajući se o suvremenoj produkciji. Za početnika je izrazito važno upoznati se s majstorima fotografije i proučavati autorski izraz najboljih fotografa. Internetska generacija uglavnom vrlo bahato misli da su najbolja ostvarenja u fotografiji nastala u današnjici (korištenjem najsuvremenije opreme) i ne shvaća da je u fotografiji već više od stoljeća i pol gomila izvrsnih autora koji su svoja remek-djela stvarali sa smiješnom opremom (iz današnje perspektive) i s puno više mašte i emocije nego današnji autori. Stare majstore nipošto ne pretpostavljam suvremenima, ali bez poznavanja povijesti fotografije i klasičnog fotografskog izraza ne može se izgraditi osobnost fotografa koji živi danas. Moji su uzori mnogi, teško mi je izdvajati pojedince, no ako bi me netko baš prisilio na to izdvojio bih Nadara, Henri Cartier-Bressona, Diane Arbus, Walkera Evansa, Ansela Adamsa, Williama Claxtona, a od naših autora prvenstveno Tošu Dabca i Stanka Abadžića. Često mi kao uzori u fotografiji posluže i moji prijatelji čiji rad iznimno cijenim.

Lijepo si rekao, nije bitna oprema nego emocija. Slažem se u potpunosti. Imaš li vlastiti stil fotografiranja? Što misliš, je li teško stvoriti vlastiti stil, što je to uopće, kako prepoznati stil nekog fotografa?

Svatko ima stil u fotografiranju, to ima i klinac koji se igra fotoaparatom. Pitanje je kakav je stil, koje je razine, izdvaja li se od drugih stilova po svojoj originalnosti. Izgrađeni stil se od neizgrađenog razlikuje u tome što je konzistentniji i prepoznatljiviji. To mogu imati tek izgrađeni fotografi i geniji fotografije. Svoj stil tek gradim i čistim ga od mrvica koje me smetaju, ali na to pitanje bi trebao odgovarati netko drugi koji u mojim fotografijama ili prepoznaje ili ne prepoznaje moj stil. Puno bi mi lakše bilo govoriti o stilovima drugih fotografa nego o mojem vlastitom stilu. Postavio si mi preteško pitanje. 🙂  Stil mora biti odraz fotografa kao osobe. To je moja maksima.

[caption id="attachment_1392" align="alignleft" width="300" caption="Zimski"][/caption]

Shvatit ću to kao kompliment. 🙂 To pitanje me i samoga muči pa me stoga zanimao i tvoj odgovor. Što misliš o fotografskim natjecanjima? Sudjeluješ li?

Natjecanja su dobar način da te netko iskusan “spusti na Zemlju” ako je to potrebno ili ti potvrdi da si na dobrom putu. Općenito mi je koncept natjecanja u životu dosta marginalna stvar, nisam sportski tip, ne uživam pretjerano u pobijedi, nemam potrebu na taj način dokazivati svoju sposobnost. No, ponekad pošaljem svoje radove na natječaje ili salone i veseli me kad su primljeni. Nemam namjeru biti redovit u fotografskim natjecanjima, ali kad će mi se htjeti, poslat ću koju fotografiju bez prevelikih ambicija. Više volim posjetiti salon ili izložbu nego biti u konkurenciji. Ne mislim da sam bolji od drugih, ali niti da sam pretjerano lošiji.

Da, teško je izmjeriti umjetnost, u nekakvom klasičnom smislu mjerenja. Što bi naveo kao svoje najveće fotografske uspjehe? Kroz svoju fotografiju ili možda kroz rad sa drugima?

Prema vlastitim kriterijima svoj fotografski izraz ne bih mogao svrstati u nešto najbolje što radim jer uviđam da mogu još napredovati. Uostalom, to ionako moram prepustiti drugima jer će jedino publika i kritičari moći donijeti valjan sud o mojim radovima. Mislim da sam za sad bolji u pedagoškom radu u području fotografije. Tumačenje mi ide bolje od fotografiranja, a to mi je na kraju krajeva i struka. Uspijehom smatram napredak mojih učenika na fotogrupi, a s kolegama u Fotoklubu dijelim uspijeh koji smo zajedničkim snagama postigli izdavanjem knjige “Promišljati fotografski”. To je, na kraju krajeva, i najveći projekt koji sam u fotografiji pokrenuo i ostvario.

[caption id="attachment_1394" align="alignleft" width="300" caption="Dvorac Zrinskih zimi"][/caption]

Prije nego što krenemo na samu knjigu, još jedno pitanje. Koliko ti je bitan razgovor s kolegama, bilo uživo ili preko interneta? Čitanje literature je zasigurno važno, no razgovor o tom znanju s kolegama je također važan?

Razgovor je važan. Internet koristim kao nužno zlo za komunikaciju s kolegama i prijateljima koji su predaleko da bismo razgovarali neposredno. Kolege i kolegice u Fotoklubu su mi jedan od najvažnijih izvora informacija i njihova međusobna interakcija i interakcija njih sa mnom i mene s njima od neizmjerne mi je važnosti. U neposrednoj komunikaciji postoji i “kemija” koju osjetiš u reakcijama na fotografije koje međusobno komentiramo. Ponekad mi šutnja kolega ili samo njihova gestikulacija prenese više informacija nego 10 stranica neke knjige o fotografiji. Dobra ekipa je važna za dobar razgovor, isto tako i zdravi odnosi među ljudima. U Fotoklubu Čakovec nije bilo (barem se ja ne sjećam) loše vibre ili nekih velikih svađa do kojih može lako doći ako netko ima problema s egom. Razgovaramo otvoreno i međusobno dopuštamo visoku dozu kritike što je poželjno i luči pozitivne rezultate; svjedok sam stalnog napretka manje-više svih članova u njihovom fotografskom izrazu. Na kraju krajeva, zato se i redovito sastajemo.

Razgovarao Filip Lučin, fotografije Davor Žerjav.

Pročitajte III. dio razgovora.

http://fotoklub-cakovec.hr/wp/2011/11/razgovor-s-povodom-davor-zerjav-ii

Razgovor s povodom: Davor Žerjav (I)

Čakovec, 14. Studeni 2011.

Fotoklub Čakovec se (u sad već punih četiri godine godine postojanja!) može pohvaliti mnogim aktivnostima, akcijama, izložbama, druženjima, radionicama, ali kruna dosadašnjeg rada dakako je izdavanje knjige posvećene fotografiji, “Promišljati fotografski”. Pa stoga, uz dužno poštovanje svim članovima kluba, čast da bude prvi (u nadam se nizu razgovora) ima autor te knjige, Davor Žerjav. Kako današnje doba ne trpi puno teksta, razgovor s njim obavio sam u tri navrata, i tako ću ih ovdje i objavljivati. U današnjem, prvom dijelu razgovora, upoznat ćemo Davora u njegovom svakodnevnom životu izvan fotografije.

Znam te prvenstveno kao fotoentuzijasta, pisca knjige, glazbenika, učitelja, voditelja fotogrupe. Znam da si obiteljski čovjek sa suprugom i dvoje djece. Starija kćer i mlađi sin. Miran, no ne povučen, staložen, uvijek znaš što bi htio. No, opiši se sam. Tko je Davor Žerjav?

[caption id="attachment_1370" align="alignleft" width="300" caption="Davor Žerjav"][/caption]

Dobro si me opisao. Miran pokušavam biti koliko mi to moja priroda dopušta, staložen uglavnom samo izvana, iznutra često u nekim nemirima i stalnim razmišljanjima. Što se tiče toga da znam što bih htio – možda i da. Uglavnom, uvijek dobro promislim što ću reći pa možda izgleda da znam što bih htio, ali ima trenutaka u životu kad se lomim oko odluka. Nije to ništa previše dramatično, svatko ima svoje brige i neispunjene želje. Ja svoje uglavnom zadržavam za sebe. Obitelj mi puno znači – doma se osjećam dobro i volim svoje. To me drži i motivira u mnogočemu. A interesi – jesu široki, ali kad ima toliko lijepih stvari koje čovjek u životu može raditi… Važno mi je da mi je osim interesa i posao zadovoljstvo pa mogu reći da sam zbog toga sretan. Poklopilo mi se puno stvari u životu i mogu reći da me uglavnom “pere pozitiva”.

Drago mi je to pročitati u današnje doba depresije i nesigurnosti. Reci, kako izgleda tvoj prosječan radni dan?

Ukućani mi često znaju reći da previše radim, stalno sam u nekom projektu ili zadatku. Bilo je perioda u mojem životu kad sam premalo vremena posvećivao svojim najbližima, ali svaki sam put uspio pronaći nekakav način da im se za to iskupim. Rad u školi daje mi dosta prostora za dodatne kreativne izlete, imam sreću da se uz posao mogu posvetiti stvarima koje volim – to su prvenstveno fotografija i glazba. U radnom danu rijetko uzmem odmor i općenito malo spavam. Neki impuls me stalno tjera na ostvarivanje stare izreke “Carpe diem!” pa mi je i odmor aktivan. Ne prođe dan da ne pročitam barem dvadesetak stranica neke dobre knjige (i to smatram dijelom radnog dana). Pravi odmor za mene je samo vrijeme koje provodim s obitelji – sve je ostalo zapravo rad. Homo faber jesam, u pravom smislu riječi. Zato sam ove godine stvarno uživao na ljetovanju – nisam “radio” ništa, osim čitanja.

[caption id="attachment_1372" align="alignright" width="300" caption="Dixielend detalj"][/caption]

Čitanje je stvar kojom se danas ljudi sve manje bave. Što čitaš najviše?

Trenutno najviše čitam literaturu o fotografiji i to uglavnom sve čega se uspijem dočepati. Malo me žalosti činjenica što na hrvatskom tržištu nema (barem za moj ukus i potrebe) dovoljno literature o fotografiji, ali vladam engleskim jezikom pa većinu knjiga čitam na tečnom engleskom… Što se ne bi moglo reći i za moje konverzacijske sposobnosti. Knjigu sam definitivno prigrlio na studiju kad sam počeo stvarati svoju kućnu biblioteku na koju sam danas jako ponosan. Kao mlađi mladić najviše sam čitao filozofiju, psihologiju, književnost i teoriju književnosti, a dosta sam pročitao i o glazbi i akvaristici jer su mi i to bila područja interesa. I dan danas najdraža mi je knjiga Josteina Gaardera “Sofijin svijet”. To je knjiga koja je odigrala važnu ulogu u mojoj duhovnoj izgradnji.

Pročitaš li ponekad i nešto laganije? Kakav krimić, SF, ili nešto slično?

Nećeš možda vjerovati, ali mene čitanje “teškog” štiva opušta. U književnosti nisam nikad volio krimiće (osim možda od Tribusona), a od SF-a najviše volim Vernea od starijih i Adamsa i “Vodič za autostopere kroz galaksiju” od suvremenijih. Krimić i SF više priznajem kao filmski izraz. No, i kod filmova sam često jako izbirljiv. U tom području moja me žena jako šiša pa se često prepuštam njezinom izboru – ona obožava klasike i prati novitete tako da sam barem djelomično informiran i filmski pismen.

Hajdemo dalje, što te razveseli u jednom običnom danu? Dobar vic, lijep zalazak sunca, toplo vrijeme, dobra pjesma?

[caption id="attachment_1371" align="alignleft" width="300" caption="S jednog od brojnih nastupa"][/caption]

Pa, sve pomalo. Vesele me ljudi koji su optimistični i duhoviti. Obožavam opušteno ozračje i zbijanje šala. Niam vic-maher, gotovo nijedan vic ne mogu upamtiti, ali znam se nadovezati na dosjetku i obožavam čuti smijeh. Osim sveg nabrojanog jako me veseli čuti bilo što pozitivno – bilo koju dobru vijest, informaciju o nečijem uspjehu i postignuću. Isto tako, obožavam vrhunsko vino – eto, čaša nekog divnog međimurskog muškata ili traminca me može jako razveseliti. I glazba, vjerojatno, ali na nju sam već toliko navikao (jer ju stalno slušam) da niti ne primjetim kako blagotvorno djeluje na mene. I proljeće. I izlet. Izlazak u šetnju. Ima puno stvari koje me mogu razveseliti – uglavnom su to sitnice.

Mislio sam te pitati što te oneraspoloži, ali neka, ne treba negativnosti nakon svih ovih lijepih stvari koje si nabrojao. Pa ću te pitati, idealan vikend. Kako i gdje bi ga proveo i što bi radio? Fotkao ujutro, družio se s obitelji popodne, svirao uvečer?

Možda malo drukčiji raspored: jutro i dan s obitelji i prijateljima, kasno popodne na svirci, pa neka lijepa večerica i onda noćno fotkanje. Mjesto nije toliko važno, lijepo mi je biti i u Čakovcu i boraviti van njega, samo ne predugo jer sam lokal-patriot. Naravno, teško je sve strpati u idealni dan ili vikend, kad je svirka često izgubim cijeli dan zbog putovanja, probe i ostalih “divota” koje idu uz nju. Uglavnom, mjesto i vrijeme su nebitni, važna je atmosfera, štimung, kohezija. I onda je sve savršeno.

Mislim da bi se svatko složio s ovakvim rasporedom. Da se nadovežem s pitanjem o tvojoj drugoj (ili možda ipak prvoj) ljubavi, glazbi. Trenutno sviraš u Dixieland Band Čakovec. No, kako je sve s glazbom krenulo?

Kod sestrične u Varaždinu prvi sam se put susreo s pianinom. Bio je to prekrasni tamni sjajno lakirani Petrof. Imao sam tek 5 ili 6 godina i uz suze zbog nepoznavanja tehnike sviranja i ukočenih prstiju savladao sam prvu skladbu za koju još ni danas ne znam kako se zove, ali uglavnom ju svi prvo nauče svirati (prevladavaju crne tipke, oni koji su barem jednom sjeli naučiti nešto svirati na klaviru znat će o kojoj se pjesmi radi). Onda su mama i tata riskirali kredit i kupili mi pianino, platili prve satove i upisali me u muzičku. Završio sam samo osnovu školu i od Bacha, Czernyja i Beethovena puno su mi bili draži Beatlesi, Ray Charles i pop. U gimnaziji sam osnovao rock-band s bratom i još dva prijatelja pa smo početkom 90-tih prašili po klubovima – i bili smo stvarno dobri (uglavnom zahvaljujući mojem bratu koji je danas profesor gitare). Zvali smo se RIP, svirao sam električnu gitaru i pjevao. Potkraj studija uključio sam se u slavni Big band Čakovec kao pijanist i zavolio jazz. Unutar tog banda osnovan je Dixieland band u kojem i danas sviram. Zahvaljujući tome što sam svirao s vrhunskom ekipom napredovao sam u glazbi (ne samo tehnički, nego i kao slušatelj i osoba) i zbog toga mi je jako drago. Kad se danas sjetim noćnih mora od vježbanja ljestvica i etida, zapravo mi je drago da su me roditelji nagovorili da ne odustanem od muzičke naobrazbe i završim barem tu osnovnu školu. Dixieland me tjera da i dalje redovito održavam tehničku i interpretacijsku formu, a ekipa u bendu je izvrsna i uživamo i na pozornici i na probama i na putovanjima koja se podrazumijevaju u životu glazbenika. Na ljestvici vrijednosti glazba mi je jako visoko.

[caption id="attachment_1368" align="alignleft" width="300" caption="Gostovanje u TV emisiji"][/caption]

Da, i mislio sam da je to krenulo od malena. Obično tako i bude. Kako si mi lijepo odgovorio i na pitanja koja sam tek mislio postaviti. Da te pitam, može li se gdje čuti glazba RIP-a? Ima li kakav snimak na svemogućem Youtube-u?

Nema. Snimili smo samo jedan demo-album i to na kazetu. Nije nešto spektakularno. E, da, gostovali smo i na Briljanteenu na HTV-u. Ali, to je prestaro da bi završilo na youtube-u. Moji doma me često znaju zezati za to razdoblje jer je bilo trenutaka kad me bilo sram tih naših dječačkih pokušaja, vjerojatno jer sam u Big bandu napokon počeo glazbeno napredovati. Tako da, možda je i bolje da u ono vrijeme nije bilo interneta.

Ponekad pomislim da je bolje da nema interneta i za ovo sadašnje doba. Dakle, RIP ostaje u sjećanju autora i fanova iz onog doba. Koliko se danas baviš glazbom, onako kako se baviš fotografijom? Posvećuješ li joj određeno doba u danu, tjednu, ili kad poželiš samo kreneš svirati nešto? Sviraš li si za gušt, ili ono, na obiteljskim druženjima?

Na obiteljskim druženjima je u mojoj mladosti bilo puno više glazbe i pjevanja. Danas više toga nema toliko. Moram priznati da ne volim vježbati redovito – nikad to nisam volio i zato mi je muzička škola u višim razredima bila veliko opterećenje. Ali obožavam sjesti za pianino i svirati za sebe. Ima razdoblja kad sviram jako intenzivno, ima razdoblja i kad se malo zapustim. Najviše volim svirati u večernjim satima. To se često oduži do kasno u noć, a danas je to moguće zahvaljujući električnim instrumentima sa slušalicama. Onda bez opterećenja sređujem misli, modeliram ih tonovima, harmonijama i ritmom pa sviranje za mene ispada kao neka vrsta meditacije. Glazba me smiri, izbacim iz sebe sve negativno, odaberem točno onu melodiju koja mi odgovara i tjeram demone iz sebe i zovem svoje muze. Dakle, glazba mi je apsolutni, čisti, iskonski gušt, psihoterapija. Ponekad mislim da glazbom mogu razmišljati, ne zahvaljujući riječima pjesme koje redovito u sebi ili naglas pjevušim, nego čistom glazbenom formom. To je genijalno i to je upravo ono što mi ponekad treba više od svega.

Blago tebi. Nešto slično je meni fotografija, a ti evo, imaš dva načina. Najmanje. 🙂 Da zasad završimo s glazbom, što slušaš za opuštanje, a što kad se želiš razdrmati?

[caption id="attachment_1369" align="alignright" width="300" caption="Dva Davorova hobija"][/caption]

Za opuštanje redovito Diana Krall, Bill Evans, Miles Davis i Duke Ellington, a za razdrmavanje se vratim 10-15 godina unatrag i slušam ono što sam slušao kao srednjoškolac: Nirvana, Pearl Jam, Red Hot Chilli Peppers, Metallica, Soundgarden i sl. Drago mi je da je ta glazba ostala kao trajna vrijednost i da nije “izgorjela”.

Slažem se. Ima još jedan zanimljiv hobi kojim se baviš, ili si se bavio. Akvaristika. Sjećam se tvojih fotografija šarenih vodenih bića, ribica i čega sve ne. Pretpostavljam da kod kuće imaš akvarij, ili dva? 🙂

Točno jedan od nekadašnjih osam. Imam i školski akvarij koji održavam. Tako da ipak dva. Akvaristika me zainteresirala prije nekih 7-8 godina zahvaljujući portalu akvarij.NET na kojem sam o akvaristici naučio sve što o njoj danas znam i stekao puno dobrih prijatelja. Akvaristika me puno naučila o odnosu čovjeka i životinje i općenito o prirodi, jer akvarij je čitav jedan ekosustav koji zbog njegovog malog volumena treba neprestano održavati u ravnoteži. Imao sam i biljne i ciklidne i nano i male i velike akvarije, čak i tropski morski akvarij s koraljima. Zbog financijskih razloga i manjka vremena trenutno sam gotovo “suh”. Na akvarij.NET-u sam u sklopu portala i humanitarnog i edukativnog AkTer FEST-a mnogo volontirao i aktivno se uključio u uredništvo portala. Ali, kako se čovjek ne može baviti s previše stvari odjednom, a da to bude kvalitetno, morao sam napustiti uredništvo. Svejedno, još uvijek svako toliko zavirim na akvarij.NET i pročitam članke i napise na forumu.

[caption id="attachment_1374" align="alignleft" width="300" caption="Polaznici fotogrupe"][/caption]

Naravno, stvari kojima se baviš traže svoje vrijeme, a njega kako znamo nikad dovoljno. 😐 Ovaj dio razgovora, završio bih tvojom profesijom. Učitelj si Hrvatskog jezika, te u školi vodiš fotogrupu. Jesi li strog? Ili progledaš djeci tu i tamo kroz prste?

Djeca kažu da sam strog. Ali to vjerojatno kažu svima da bi im to “zvonilo” u glavi i da katkad popuste. Mislim da njih ne smeta strogost (čak dapače, mislim da im odgovara), smeta ih nepravda. Pokušavam biti pravedan i objektivan koliko god to mogu biti. Na satu mi se često nasmije cijeli razred pa mislim da nisam baš toliko loš. Hrvatski je jezik kao predmet dosta zahtjevan i opširan pa moraju i puno raditi – ja im to pokušavam olakšati, ali ne popuštanjem i zabušavanjem, nego iskustvom, znanjem i motiviranjem. S fotogrupom je puno opuštenije. Tamo se možemo i puno bolje upoznati i imamo više prostora za neopterećen razgovor. Kako godine prolaze sve se češće znam začuditi kako uz toliku opuštenost na grupi djeca upamte apstraktne pojmove iz područja fotografije.

Slažem se što se strogosti tiče. Što se fotogrupe tiče, kakve tu planove imaš? Sjećam se da ste za prošli Božić izrađivali čestitke, i sjećam se da sam bio oduševljen idejama tvojih đaka. Kao i u svim disciplinama, i za fotografiju postoje školska natjecanja, pripremaš li svoje polaznike i za to? Pričao si o izložbama, možda bi ovaj razgovor bio zgodna prigoda da najaviš jednu?

[caption id="attachment_1367" align="alignright" width="300" caption="Rezultat rada u fotogrupi"][/caption]

Upravo neki dan sam u okvire stavio njihove fotografije koje su snimili Camerom Obscurom (sami su izradili 8 Obscura od kutija šibica) i čekamo pravi trenutak za postavljanje i otvorenje izložbe u galerijskom prostoru škole. Otvorenje uz kratko predavanje o Cameri Obscuri bit će upriličeno ovaj tjedan za nekoliko razreda djece. Planiramo redovito izlagati uz uvažene goste i predavače iz Fotokluba Čakovec i njihove fotografije, a pokušat ćemo se povezati i s drugim školama u kojma djeluju fotogrupe. Natjecanja za školsku djecu u Hrvatskoj nema u onom obliku u kojem bih bio zainteresiran sudjelovati sa svojim učenicima. Uglavnom se tu radi o natjecanjima iz tehničke kulture, a fotografija i fotografsko kreativno stvaralaštvo se zanemaruje. Eventualno ako kapne koji natječaj, ali to je rijetkost. Na jednom takvom natječaju smo prošle godine uspješno sudjelovali. Možda za koju godinu upravo u Međimurju pokrenemo nešto kao salon fotografije za školsku djecu, takvo što bi me interesiralo. Uglavnom, mi ćemo pokušati ostati kreativni i originalni, a natjecanja ćemo vjerojatno izbjegavati, osim ako će se raditi o smotrama ili eventualno o nekoj vrsti salona.

Razgovarao: Filip Lučin, fotografije: Davor Žerjav i osobna arhiva.

Pročitajte II. dio razgovora.