Nakon (po)duže pauze nastavljamo sa predstavljanjem naših članova u serijalu “Svaki tjedan, autor jedan”. Danas je na redu prošle godine pridošli Goran Kovačić.
Predstavi se ukratko, tko si, Što si, gdje si i što radiš.
Goran Kovačić,rođen 1984 g. u Čakovcu,električar po struci i od tog živim, suprug, otac trenutno samo moje male slatkice Ree a na putu je i drugo
Fotografija? Zašto, kako, od kad, kuda i kamo dalje?
Fotografija; prvenstveno hobi, moj način opuštanja nakon napornog radnog tjedna. Ozbiljnije se bavim fotografijom od 2007 g. kad sam i kupio prvi dslr aparat koji me je fascinirao svojim mogučnostima i kvalitetom fotki. Prije tog je bilo samo okidanje s ekipom po feštama nekim kompaktićima… Prvenstveno fotkam pejzaže, makro ali nisu mi ni portreti strani.
Kuda i kamo dalje? Vrijeme bude pokazalo svoje, za sada samo u mislima uživanje i opuštanje u prirodi s aparatom u ruci.
Zlatni zalazak- fotka okinuta tjekom ljetnog zalaska, jednim pogledom na crkvu bilo mi je jasno da to moram zabilježit, jer nebo je bas bilo čarobno a i travke u prednjem planu nekako su mi podigle sveukupni dojam prizora.
Logarska dolina – fotka je ja mislim klasika tog prizora, ali jednostavno morao sam i ja imati svoj primjerak.
Zimska bajka – mislim, kad imaš takav prizor pred sobom tko nebi okinuo, vani temperatura -10, nebo čarobno daje kontrast, toplinu hladnoći i podize cijelu atmosferu.
Let it snow – zima, snijeg, većina ostaje kod kuće i gleda kroz prozor taj divan prizora a ja lutam okolo i bilježim ih
Danas, u serijalu “Autor tjedna” predstavljamo još jednu mladu damu sa istančanim okom za portretnu fotografiju. Lucija je u klub došla nedavno, sa (samo pričvršćenom) naljepnicom “početnica”. Taj pojam za nju možda može važiti ako se gleda vremensko razdoblje u kojem se bavi fotografijom, no njezine fotografije brišu i svaki pomisao na to. Škrta je na riječima, ali oprostit ćemo joj. Njene fotografije govore puno, puno više!
Svaki autor je dobio isti set pitanja, pa krenimo sa upoznavanjem; Predstavi se ukratko, tko si, gdje si i što radiš?
Lucija Trupković, 1988. Moglo bi se reći da sam freelance fotograf, struku upravnog referenta sam ostavila iza sebe, i već zadnju godinu se fokusiram samo na fotkanje.
Fotografija? Zašto, kako, kad si krenula i kojim putem ćeš dalje?
Slučajno. Počelo je prije nešto manje od 3 godine, s kompaktom koji je imao makro opciju. Užasno me zainteresirala makro fotografija te sam počela više čitati o tome. Za mene je to bio nepoznati svijet, ali sam uložila puno volje i vremena u učenje. Početkom 2009. došao je i DSLR, ali spletom okolnosti i odabirom objektiva makro fotografija nije došla do izražaja, već me najviše privlači portretna i modna fotografija, te fotkanje djece. Želja mi je usavršiti se u modnoj fotografiji, završiti neke tečajeve (nažalost, kod nas nema baš puno mogućnosti), a dalje ćemo vidjeti.
Nešto o ovoj kolekciji fotografija?
Kao i ostale fotke s mojim modelima, i ove fotke nastale su eksperimentiranjem stylinga, volim se poigrati s maštom i prenijeti dio na fotografiju. Još poneke fotke možete pogledati na www.lucija-t.jalbum.net
Danas vam u seriji “Autor tjedna” predstavljamo Martina Gyöfi, mladu nadu Čakovečke fotografije, sa već dovoljno iskustva iz sebe. Martina nam se predstavlja sa serijom fotografija zaigranog dječaka.
Na pitanja; tko je, što je, gdje je i što radi odgovara:
Martina Gyöfi, rođena 1989.g. u Čakovcu. Od 1996.g. se mogu nazvati „Strahoninčarkom“, te tu završavam i osnovnu školu. Pohađala Graditeljsku školu Čakovec gdje sam završila smjer – grafičar-dizajner multimedijskih sadržaja. Trenutno sam studentica zadnje (treće) godine na Veleučilištu u Varaždinu gdje završavam smjer – „Multimedija, oblikovanje i primjena“.
Od 16-e godine kad se počela nešto i ozbiljnije baviti fotografijom, postala sam članica fotografske sekcije „CrniBlic“ Centra za Mlade – CeZaM Čakovec. Uskoro postala asistentica voditelja fotografske sekcije, te sudjelovala i u organizacijskom odboru FUF-a (Festival umjetničke fotografije grada Čakovca).
U sklopu projekta „Prijatelji i suradnici“ bila i voditeljica fotografske grupe za osobe s mentalnom retardacijom Međimurske županije. U Fotoklubu Čakovec sam od samog osnivanja.
Fotografija? Zašto, kako, od kad, kuda i kamo dalje?
S fotografijom sam počela baviti već s 10-ak godina kada sam s malim analognim fotoaparatom („idiot“) bilježila razne izlete. Nešto veća želja za fotografijom se javlja par godina kasnije kada imala prilike fotografirati s digitalnim kompatibilnim fotoaparatom, te je s time sve i počelo.
Fotografija mi je trenutno prvenstveno hobi, ali sam nedavno imala priliku stručnu praksu obavljati u lokalnim novinama, pa sam se tako ujedno imala i prilike predstaviti javnosti s fotografijama za razne reportaže.
Kroz fotografiju mogu izraziti sebe, svoje osjećaje i svoj način gledanja na stvari koje me okružuju. Fotografija je „moj svijet“ kojeg stvaram sama ulažući puno osjećaja u to.
Nešto o ovoj kolekciji fotografija.
Iako se još uvijek nisam opredijelila za neku vrstu fotografije, ovdje se predstavljam sa serijom portretnih fotografija „Jakov i igra“ gdje pokušavam prikazati jedan njegov dan, jedan dan njegove igre na igralištu u parku.
Danas vam predstavljamo još jednog člana Fotokluba sa nešto drugačijim pogledom na fotografiju. Željko fotografije koristi kao platno za igru različitim efektima i tako fotografije pretvara u digitalnu umjetnost, odnosno “digital art”. Provjerite o čemu se radi!
Reci nam nešto o sebi?
Željko Ovčar, rođen 1965 godine, iz Novakovca 1980. dolazim u Čakovec . Osnovnu školu sam završio u Podturnu, gdje je postojala foto sekcija ali u to vrijeme nisam imao interes za fotografiju već sam bio član likovne grupe. Po zanimanju sam grafičar smjera tiskar. Po završetku vojnog roka otputovao sam na privremeni rad u Švicarsku gdje sam 10 godina radio u struci.Trenutno se bavim iznajmljivanjem vlastitih poslovnih prostora.
Volim umjetnost ili bolje reći sve ono šta je je vezano uz nju. Otprilike 10 godina sam bio član Likovnog Udruženja Čakovca pa sam kroz LUČ djelovao sa fotografijom. Sudjelovao sam na brojnim domaćim i međunarodnim skupnim izložbama a imao sam i tri samostalne izložbe. Volim eksperimentirati po pitanju izražajnih tehnika u fotografiji i oko nje.
Fotografija. Što, kako, zašto?
Zauvijek će mi ostati u sjećanju trenutak kad sam na kiosku listao njemački fotografski časopis Foto Creativ i zaželio se i sam okušati u tom vidu stvaralaštva. 1987. sam kupio svoj prvi fotoaparat Minolta 7000 i od tada počinje moje zamrzavanje obojene svjetlosti. Moje prve fotografije objavljivane su u raznim njemačkim i engleskim erotskim časopisima uz sitnu naknadu.
Od svih vidova fotografije najviše sam vremena posvetio eksperimentalnoj fotografiji, ali to ne znači da me ostali vidovi fotografije ne interesiraju.U mojoj 24-godišnjoj ljubavi prema fotografiji bilo je više prekida, ali ljubav je ostala i trenutno mi se čini nezamislivo da bih je ikada mogao u potpunosti prekinuti.
Nešto o ovoj kolekciji fotki?
Fotografiram sa Nikonom D90 a ova kolekcija izmanipuliranih životinja su moje novije fotografije nastale u posljednjih 12 mjeseci .
Životinje su mi uvijek bile interesantne kao motiv pa sam ovom prilikom njih odabrao.
Danas u seriji “Svaki tjedan, autor jedan!” predstavljamo Maria Jakšića, našeg donedavnog predsjednika, čovjeka koji je poznat po mnogo talenata osim po fotografskog, i šire od našeg grada i županije.
O sebi govori vrlo kratko:
Mario Jakšić – Jama (1981.) Freelance fotograf / glumac ( www.kdpinklec.com )
O fotografiji, naravno nešto više.
Fotografija mi je hobi i profesija. Živim za nju i od nje. Volim se igrati sa jednostavnim stvarima koje koristim u svojim fotoprojektima, a fotkam da bih vidio kako izgleda pofotkani svijet. Interesira me: konceptualna fotografija, portreti, dokumentarna te socijalno angažirana fotografija. Uz fotografiju povremeno radim i «land art», performans, skulpture, instalacije u prostoru te video art. U budućnosti se vidim sa analognim fotičem u ruci kak bauljam po svijetu.
Fotografijekoje predstavlja su iz serije “Designate ball”
Projekt se bazira na konceptualnom pristupu fotografiji kao sredstvu bilježenja nađenih, svakodnevnih i slučajnih vizualnih situacija (u unutarnjem i vanjskom prostoru, urbanom i prirodnom), u koje se “intervenira” uključivanjem uočljive flourescentne narančaste loptice/lopte.
Zatečene, nearanžirane prostorne momente na taj način želim “nadograditi”, označiti, upotpuniti jednostavnim savršenim geometrijskim oblikom – kuglom (kao svojevrsnim “specijalnim markerom” ), koju čas postavljam kao statični objekt u neki prostorni isječak ili je bacam u zrak i fotografiram u nepredvidivim prostorno-vremenskim kompozicijama.
Ti momenti, predviđeni za kadriranje, nisu zatvoreni i definirani, statični, nego potencijalno dimanični gdje ostavljam mogućnost da se i dalje zbivaju slučajne interakcije, kretanja i promjene, npr. ulaženje prolaznika u kadar, objekti koji se iznenadno pokrenu, itd. Pri tom ne težim tehnički savršenoj fotografiji već se koncentriram na “traženje” i “hvatanje” pravovremene vizualne situacije.
