Dolina spomenika

 

Bodljikava je žica društveni i geografski prostor Indijanaca pretvorila u neprijateljsku sredinu u kojoj nomadstvo i lov više nisu mogući, u strani prostor u kojem je plemenski način života postao nezamisliv. Ukratko, stvorila je uvjete za fizički i kulturni nestanak Indijanaca.

Olivier Razac, Politička povijest bodljikave žice (hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, 2009.)

 

BODLJIKAVA ŽICA @ MONUMENT VALLEY

Diljem američkog Zapada, povremeno bismo nailazili na bodljikavu žicu, doduše u manjoj mjeri nego smo očekivali. Valjda zato jer smo se uglavnom kretali otvorenim prostorima i po javnom zemljištu (public land) parkova, dočim taj izum, patentiran 1874. godine, ponajprije služi za ograđivanje privatnog zemljišta: pašnjaka, rančeva, farmi i onih mjesta gdje stoka ne smije izaći, a nepozvani uljez – bio vuk, kojot ili čovjek – ući.

Naletjeli smo na nju, ne doslovno ali ipak, tamo gdje smo najmanje očekivali, u širokom perimetru oko Doline spomenika. Pravi element iznenađenja, naime, tu gdje je snimljeno na desetke filmova o slobodnom i neustrašivom duhu pionira što osvajaju Divlji Zapad, kauboja što jurišaju i pucaju na sve što se ne uklapa u njihovu viziju svijeta, u prostoru što podsjeća na beskrajnost i daje naslutiti potpuni izostanak bilo kakvih granica, u zoni kojoj žele pribjeći svi što ne podnose zatvor i rutinu velegrada, baš tu je bodljikava žica odvojila dvije Amerike.

Zašto?

Dolina Spomenika je pod upravom starosjedioca. Službeni naziv područja je Monument Valley Navajo Tribal Park, i to je svojevrsna inačica nacionalnog parka pod upravom Navahoa. Stoga oni, a ne National park service, naplaćuju četrdesetak dolara po vozilu za jednodnevni ulazak u svijet crvenih stijena, za mogućnost da se tri sata drndaš po namjerno neuređenim i neodržavanim putevima. Tako Navaho nacija barem djelomično kompenzira sve užase koje je američka bjelačka Vlada činila njihovom narodu kroz stoljeća. No, koje li ironije, ovih petnaestak četvornih kilometara globalno najprepoznatljivije slike Zapada, slavnim je učinio bijelac, filmski režiser John Ford (1894.-1973.). On je u scenarij i fokus svojih kamera stavio ovaj slikoviti komadić zemlje na granici između Arizone i Ute, te ga učinio besmrtnim. A kako je Ford otkrio Dolinu spomenika? Harry Goulding (1897.-1981.), vlasnik ovdašnje trgovačke postaje bio je na rubu bankrota i kao posljednji potez očajnika otputovao je do Forda i ponudio mu možda najbolju prirodnu scenografiju za westerne. Ford je prepoznao priliku i proslavio Dolinu, Gouldingovo poslovno carstvo opstalo je do danas. Win-win situacija, rekla bi ekipa s team buildinga. Evo, i mi spavamo u Gouldings apartmanima, jer su značajno jeftiniji od Navaho hotela.

Bodljikava žica ili barb wire ovdje ne odvaja starosjedioce od ostatka svijeta, već odvaja ljubitelje westerna od scenografije njima omiljenih filmova. Ako se žele približiti mizansceni iz imaginarnog svijeta sedme umjetnosti, mjestima svojih dječačkih sanjarija ili naprosto lijepim stijenama što se poput onih ex-Yu socijalističkih spomenika totalno razlikuju od ostatka prostora u koji su uronjeni, najprije moraju platiti!

 

 

 

 

 

Comments

comments


About Siniša Golub

Fotografijom se bavim od 1994. godine, paralelno i zaštitom prirode, što sam magistrirao 2015. (Management of protected areas). Fotografiram zaštićena područja na putovanjima i u rodnom zavičaju. Strast mi je otkrivati stare fotografije koje otkrivaju izgled negdašnjih krajolika i otvaraju drukčije vidike na isti prostor.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *