Ekohistorijska fotografija međimurska

Mlin na Muri_1922

Suvremeni zaštitari prirode, da bi kvalitetno provodili svoju misiju, moraju se oslanjati i na povijesne izvore informacija vezanih uz zaštićeno područje kojim upravljaju. Osim pisanih dokumenata, važne su dakako i fotografije kao forenzički dokumenti stanja prostora u određenom vremenu. Baveći se zaštitom prirode puna dva desetljeća (od 1994. godine), razvio sam strast prema starim fotografskim zapisima svojeg zavičaja, na koje sam nailazio prilikom svojeg paralelnog publicističkog rada. U ovoj rubrici prikazat ću vam neke od najzanimljivijih fotografija na koje sam naišao. S obzirom da se u naslovu rubrike koristi pojam ekohistorija, na početku evo i jednostavne definicije te discipline: ekohistorija (engl. environmental history: povijest prirodnoga okoliša), proučavanje prošlih ekosustava te povijest međudjelovanja čovjeka i prirode.

Napomena: Autorstvo ili izvor pojedine fotografije jasno je naznačen u tekstu.


Ovu izvorno monokromatsku fotografiju otkrio sam slučajno 2003. godine, prilikom prikupljanja građe za fotomonografiju Međimurja pod naslovom: Međimurje – zemlja između voda (ISBN: 953-99408-0-X.). Bila je pohranjena doslovno u staroj kartonskoj kutiji za cipele, baš na način kako brojni stariji Međimurci čuvaju svoje fotografske uspomene. Od te 2003. pa do danas fotografija je reproducirana u nekoliko knjiga, na plakatima i razglednicama, na internetu, čak u hrvatskom izdanju National geographica – te je time stekla kultni status i postala svakome dostupni javni dokument međimurske ekohistorije. Broj reprodukcija ove fotografije kreće se u desecima tisuća, čime je fotografija otrgnuta od kolektivnog zaborava. Tako je zadobila novi život i postala važni “dokaz” o negdašnjem izgledu Međimurja i rijeke Mure. Naravno, novo vrijeme donosi i novu percepciju te fotografije, suvremeno tumačenje i stavljanje u današnji kontekst.

Autor fotografije i točna godina nastanka nisu poznati, no izvornu fotografiju u svojoj arhivi (u formatu 9×13 cm) čuva poznati skupljač međimurske etnografske građe, Stanko Trstenjak iz Marofa u Općini Sveti Martin na Muri. Neke indicije govore da je fotografija nastala 1960-ih godina, a daljnja istraživanja zasigurno bi otkrila i imena svih snimljenih ljudi, pa posljedično i ime samog fotografa.

Kao osnovni motiv, fotografija prikazuje dva mlina na rijeci MURI kod Žabnika, na lokalitetu na kojem se i danas nalazi novi mlin postavljen tamo 2006. godine. Iz table na ulazu u mlin saznajemo da je isti bio vlasništvo Josipa Žalara iz Žabnika, a iz brojke urezane u nosivi čamac mlina (desno uz dječakovo rame) saznajemo pak vjerojatnu godinu izgradnje objekta: 1922. Doduše, neki drugi izvori kazuju da je dotični mlin izgrađen već 1912. godine ili čak i ranije, no upravo je u tome čar pronalaženja i analize ovakvih povijesnih (ekohistorijskih) fotografija, naime, kako bi se rasvjetlili važni povijesni trenuci neke regije, a da isti nisu vezani samo uz političku i ratnu faktografiju.

Isti motiv snimljen tehnikom u boji vjerojatno ne bi polučio efekt starine i mističnosti koji je ostvaren na ovoj fotografiji. Mutnih rubova, fotografija u fokus stavlja ponosne Međimurce smještene na objekt svoje egzistencije, naime na mlin koji je njima osiguravao stalni prihod, a seljacima-korisnicima pak transformirao ljetinu u hranu odnosno žitarice u brašno.

Poruku koju šalje ova fotografija svatko će iščitati na svoj način. Ipak, nedvojbeno jest da ova fotografija ima podjednako i dokumentarnu, ali i umjetničku vrijednost, i izazovno je razlučiti što je točno autor namjeravao kad je istu trajno bilježio svojom kamerom. Kakvom kamerom; to pitanje također otvara novi zanimljivi smjer metapodataka vezanih uz ovaj zapis. Po statičnom položaju skupine ljudi na i oko mlina, svakako ćemo zaključiti da je motiv bio namješten, prigodničarski, gotovo svečarski! Po ukupnom dojmu kompozicije, pak, zaključujem da je autor imao umjetničku žicu u sebi i da je – ništa ne sluteći – snimio pravo malo remek-djelo kojem će se diviti tek budući naraštaji, ovi koji žive danas u vremenu digitalije.

Kao i svaki oblik umjetnosti, i fotografija nas potiče na promišljanje. Kad pak je fotografija – poput ove pred nama – istovremeno i zavičajno kodirana i univerzalno neodređena poput osmjeha Mona Lise, ostaje trajno pitanje: TKO je bio fotografski genij koji nam je u nasljeđe ostavio ovu kultnu fotografiju?!? Nažalost, teško da ćemo to ikad pouzdano znati!

Na kraju, kad bismo danas trebali imenovati ovu fotografiju, kako bi glasio njezin najbolji naslov, a da ne bude patetičan i sjetan, nešto kao žaljenje za starim vremenima?

Možda:

Devet ljudi – dva mlina – jedna rijeka: negdje u vremenu.

Comments

comments


About Siniša Golub

Fotografijom se bavim od 1994. godine, paralelno i zaštitom prirode, što sam magistrirao 2015. (Management of protected areas). Fotografiram zaštićena područja na putovanjima i u rodnom zavičaju. Strast mi je otkrivati stare fotografije koje otkrivaju izgled negdašnjih krajolika i otvaraju drukčije vidike na isti prostor.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.