Fotoklub Čakovec

Danas, u seriji “Svaki tjedan, autor jedan” gostuje Darko mareš.  Do sada najškrtiji na riječima od svih autora koje smo predstavljali.

Zanimljiv način prikazivanja drugima ono što zapazim, zainteresirao me prije par godina i ne pušta; izgleda da će tako biti i dalje još neko vrijeme.

(predavanje održano u Fotoklubu Čakovec 5. 1. 2012.)

sažetak: U narednoj seriji predavanja bavit ćemo se geometričnošću fotografije. Dotaknut ćemo neka područja geometrije koja su od presudne važnosti za razumijevanje geometričnosti fotografije. U prvom dijelu bavit ćemo se geometrijom općenito (tj. onim segmentima koji su važni za fotografiju) i formatom, u drugom dijelu centrom, polovinom, trećinom, zlatnim rezom i Fibonaccijevim brojevima, a u trećem dijelu simetrijom, ravnotežom i geometrijskim elementima fotografije.

piše: Davor Žerjav, autor knjige „Promišljati fotografski“

Geometričnost fotografije I.

1. Geometrija

Etimološki gledano, riječ „geometrija“ složenica je dviju grčkih riječi: geo = zemlja, metria = mjerenje. Dakle, gledajući prapočelo i svrhu prve geometrije u povijesti, to je područje ljudskog zanimanja za mjerenje zemlje (koje dolazi s pojavom zemljoradnje i vlasništva, prelaska s nomadskog na teritorijalno, zemljoradničko ili zemljoposjedničko ponašanje). Osim u mjerenju granica vlasništva nad zemljom znanja iz geometrije vrlo se brzo počinju koristiti s razvojem gradova (civilizacija) zbog arhitektonskih potreba. Geometrija je utkana u same temelje civilizacije i kulture.

Prema uobičajenoj definiciji, geometrija je grana matematike koja se bavi matematičkom formalizacijom i proučavanjem raznih tipova prostora. Dakle, prostor se (jednodimenzionalni, dvodimenzionalni i trodimenzionalni) putem geometrije matematički uobličava, formalizira, možemo još i reći: idealizira.

Jedno od temeljnih djela geometrije Euklidovi su „Elementi“ u kojima grčki matematičar iz vremena 4. i 3. st. pr. Kr. udara temelje matematici i geometriji. Uglavnom, u Euklidovo doba, matematika je prvenstveno proučavana kroz prizmu geometrije i brojevi (aritmetika) nisu toliko važni. Njegovo je učenje utemeljeno na aksiomima (tvrdnjama koje se ne dokazuju i koje služe kao temelj ili pretpostavka neke teorije). Aksiomi pretpostavljaju određenu vrstu vjere da bi se mogli prihvatiti, ali za razliku od dogme u religiji aksiom je moguće prihvatiti i ne nužno kao istinitu tvrdnju (dok se u dogmu nužno mora vjerovati). Euklid se bavi elementarnom geometrijom (točka, pravac, dužina, likovi, tijela) te uvodi pojmove planimetrija (geometrija likova) i stereometrija (geometrija tijela). Euklidova je geometrija u današnje doba uglavnom prihvaćena, iako u geometrijama Lobačevskog i Reimanna (koje kasnije koristi i Einstein za svoju Teoriju relativnosti) ta euklidska geometrija nije do kraja u skladu s istinom Univerzuma. Mi ćemo euklidski sustav ipak prihvatiti kao valjan za potrebe proučavanja geometričnosti fotografije bez obzira što i geometrija Lobačevskog može koristiti za shvaćanje fotografije, međutim zbog njene izrazite složenosti i apstraktnosti nećemo ju za sad trebati.

Sljedeći velikan kojeg ćemo još spomenuti jest francuski filozof, fizičar i matematičar René Descartes. On je začetnik moderne matematike i analitičke geometrije te tvorac kvadratnog koordinatnog sustava koji se još naziva i kartezijanski sustav (Kartezijev koordinatni sustav). Descartes je napravio bijekciju (obostrano jednoznačno preslikavanje) između skupa točaka euklidskog prostora i skupa trojki realnih brojeva, tj. uveo je koordinate (x, y, z). Time je omogućio brojevno i izrazno analiziranje euklidskog prostora, tj. stvorio je analitičku geometriju. Descartes time omogućuje preciznost izračuna u geometriji i snažno doprinosi modernosti i svakodnevnoj primjenjivosti matematike i geometrije. Njegove se ideje danas uvelike koriste u praksi koja koristi geometriju.

Koja je važnost geometrije za fotografiju? Zašto govorimo o geometričnosti fotografije?

1) Geometrija matematički formalizira prostor fotografije. To znači da je matematika (geometrija) prisutna u fotografiji na način da ju oblikuje jezikom i logikom matematike. Matematika je znanost koja izučava aksiomatski definirane apstraktne strukture koristeći matematičku logiku. Geometrija proučava prostor, a važna sastavnica fotografije upravo i jest prostor.

2) Geometrija je temelj likovne kompozicije fotografije (njen metakod). Zahvaljujući njoj možemo likovnost podrediti strogoj matematičkoj logici i proučavati odnose likovnih elemenata u kompoziciji fotografije. Time omogućuje matematičko iščitavanje fotografije.

3) Geometrija omogućuje „idealiziranje“. Cijela je matematika idealna unutar sebe, sustav koji je savršen i funkcionira po principu savršene točnosti, pa time omogućuje idealiziranje i analizu elemenata savršenosti u fotografiji. (Iako fotografija nije savršena, ali dobra fotografija teži savršenosti.)

4) Geometrija pomaže misaonim procesima (analiza i sinteza). Zato geometrija može biti oruđe (organon) za promišljanje o fotografiji.

5) Geometrija olakšava fotografiranje, naprosto, praktična je za fotografe. Zahvaljujući znanju iz geometrije i matematike fotograf si može „olakšati život“ (uvjetno rečeno) i postati učinkovitiji u svim fazama stvaranja (od ideje preko realizacije pa sve do prezentacije svog rada).

2. Format

Format je jedno od prapočela fotografije u smislu njenog nastajanja i postojanja. Format je matematički okvir unutar kojeg fotograf smješta kadar i on funkcionira unutar sebe i u svojim granicama prema pravilima likovne umjetnosti i geometrije. Zbog toga je potrebno dobro poznavati formate jer su oni pretpostavka cjelokupne datosti fotografije. Format je čak aprioran okviru.

Najjednostavnije, format je odnos visine i širine djela. To je omjer „igrališta“ unutar kojeg se dešava fotografsko djelo. Postoji mnogo formata, ali ne i beskonačno mnogo (to je zamka u koju upadaju oni koji format ne shvaćaju ozbiljno). Da bismo format shvatili kako valja, moramo se upoznati s načinima na koje formati nastaju.

Nastajanje formata iz kvadrata, kruga i peterokuta

Formati se konstruiraju prema geometrijskim pravilima. Važni su za analizu slike jer su u njima skrivene pomoćne konstrukcijske linije koje čine mrežu povlaštenih položaja. Ta mreža u formatu služi za postizanje ravnoteže među elementima fotografije te za isticanje pojedinog elementa u prvi plan, tj. za naglašavanje. Tako svaki format ima svoju arhitekturu čija se osnova sastoji od centra, dijagonala, trećina i zlatnog reza.

Isto tako dodatne linije arhitekture formata čine pomoćni konstrukcijski elementi od kojih je format konstruiran (a to su najčešće polazište formata, npr. kvadrat te razne dijagonale; male i velike). Format se najčešće konstruira iz kvadrata, kruga i pravilnog peterokuta. Kvadrat je najčešći geometrijski lik iz kojeg može nastati 12 ortogonalih formata: kvadrat, hemidijagon, trion, biauron, penton, dijagon, bipenton, hemilion, auron, kvadriagon, sikston, dubl. Neke od tih formata spomenut ćemo u daljnjem izlaganju.

Velike i male dijagonale (služe za konstrukciju formata)

Format se iz polazišnog lika konstruira najčešće korištenjem dijagonala: velikih i malih (dijagonalica, poludijagonala). Velike dijagonale kvadrat dijele na polovine, četvrtine i osmine. Velika dijagonala kvadrata je nesumjerljiva, iracionalna (√2=1,41421356237309504880168872420969807856967187537694807317667973799…). To je svojstvo otkrio Hipas, Pitagorin učenik, no otkriće se ipak pripisuje Pitagori. Male dijagonale (u sjecištu s velikima) kvadratni format dijele na trećine i devetine.

Velike dijagonale dijele kvadrat na polovine, četvrtine i osmine, a male na trećine i devetine

Kvadrat. Dijagonala mu je nesumjerljiva (iracionalni broj).

Kvadrat (1:1) je temelj većine ostalih formata. Izražen mu je centar kao žarište i polovine (tj. četvrtine). Od svih je formata najsimetričniji; ima 4 osi simetrije. Kod fotografiranja u kvadratnom formatu valja iskoristiti tu simetričnost i centralnost. To je ujedno i format srednjeformatnog refleksnog fotoaparata i jedan od najdražih formata fotografa.

Dubl.

Dubl (1:2) nastaje dupliranjem kvadrata. Ima dva žarišta (središta kvadrata) i naglašenu polovinu. Pogodan je za sva usitnjavanja na bazi dvojke. Izrazito je izdužen i pogodan za panorame ili izdužene okomite kompozicije.

Kvinton.

Kvinton (1:1½ ili 2:3) dobivamo ako kvadratu dodamo ½. Naziv mu dolazi iz glazbene teorije; kvinta se nalazi na omjeru 2:3 pritisnute žice. Drugi mu je naziv hemilion. Prisutan je u obliku kutije šibica i vrlo često u novinama. To je ujedno i format 35-milimetarskog maloformatnog SLR-fotoaparata i vjerojatno najiskorišteniji fotografski format (negativ dimenzija 24 x 36 mm).

Dvostruki kvinton (1:⅓ ili 3:4) dobivamo ako kvadratu dodamo ⅓. To je format rastvorenih novina i najčešći televizijski format. Velika dijagonala veličine 5 zatvara u njemu Pitagorin trokut 3-4-5 koji je jedan od „zlatnih trokuta“ u geometriji i umjetnosti. Ovaj je format druga verzija kvintona iz maloformatnih digitalnih fotoaparata (Olympus) i standardni format digitalnih kompaktnih fotoaparata (zbog nekadašnjeg formata kompjutorskih monitora).

Dijagon.

Dijagon ili A-format (1:√2 ili oko 5:7) dobivamo spuštanjem dijagonale kvadrata. Imamo ga „u rukama“ praktički svaki dan jer je standard u tiskarstvu. Vrlo je sličan kvintonu. U fotografiji se pojavljuje kao jedan od velikih formata (negativ dimenzija 127 x 178 mm).

Sikston.

Sikston (1:√3 ili oko 4:7) dobivamo spuštanjem dijagonale dijagona. Ime je dobio po drugom načinu konstruiranja iz pravilnog šesterokuta upisanog u kružnicu. U fotografiji nije uobičajen, ali pogodan je za panorame.

Dubl. (drugi način dobivanja formata)

Dubl (1:√4 ili 4:8 ili 2:4 ili 1:2), koji spominjemo opet, može nastati i spuštanjem dijagonale sikstona.

Korijen iz pet.

√5 (1: √5 ili 1:2.236) dobivamo spuštanjem dijagonale dubla ili spuštanjem dviju poludijagonala iz kvadrata. U fotografiji nije uobičajen, ali pogodan je za panorame.

Auron.

Auron (1:Φ ili 1:½(1+√5) ili 1:1,61803398874989… ili oko 5:8) dobivamo spuštanjem poludijagonale iz kvadrata. Aristokrat je među formatima. Naziv mu dolazi od latinske riječi aurum = zlato. Visina prema dužini odnosi se prema razmjeru zlatnog reza ili božanske proporcije. Vrlo je sličan kvintonu i dijagonu. U fotografiji se koristi eventualno iz uvjerenja da je točna kalkulacija zlatnog omjera u formatu presudna za idealan format fotografije. Nije standard u fotografiji.

Biauron. (položena verzija)

Biauron. (uspravna verzija)

Biauron (1:2Φ ili 1:3,236) (2:Φ ili 10:8) dobivamo udvostručavanjem aurona po širini ili visini. Format 1:2Φ nije standard u fotografiji, ali 2:Φ ili 10:8 jest standard velikoformatnih fotoaparata (negativ dimenzija 203 x 254 mm).

Peterokut / pentagram. (dva formata)

Peterokut (pentagram) omogućuje konstrukciju dvaju formata: okomiti od stranice peterokuta i njegove visine te vodoravni od stranice deseterokuta i stranice pentagrama. Njihovi omjeri su 2:3 i 1:3.

Odabir formata fotografije zadan je u samom fotoaparatu i takav se koristi najčešće. Uglavnom su korišteni formati kvinton ili dvostruki kvinton (kod maloformatnih fotoaparata), kvadrat (kod srednjeg formata) i biauron (kod velikih formata). U današnje „digitalno“ doba mogućnost izrezivanja (redefiniranja) fotografije je vrlo jednostavno. Pribjegavanje nestandardnim formatima ipak sa sobom nosi i rizik pogrešaka. Ukoliko ne vladamo formatom, izrez s promijenjenim formatom može i uništiti kompoziciju, a ako nije promišljena unaprijed za izrezivanje, kompozicija će se u rijetkim slučajevima moći spasiti reformatiranjem originalnog kadra. U promišljenom fotografiranju promjena zadanog originalnog formata ne bi se smjela koristiti za „spašavanje“ neuspjele kompozicije.

Format igra važnu ulogu još u jednom segmentu fotografskog stvaralaštva. Ukoliko planiramo neku seriju fotografija koje želimo uvrstiti u portfolio ili izložiti u galeriji, važno je zadati isti format koji će se provlačiti kroz cijelu seriju. Format tada funkcionira kao konstanta koja unosi stanoviti red i disciplinu u fotografski rad koji se pokazuje. Serija tako postaje čišća i lakše ju je iščitavati jer svaki format ima svoju vlastitu unutarnju logiku koju nameće gledatelju.

Tablica formata

Tablica formata II. 12 ortogonalnih formata.

Literatura:

Fizi, Milan: Fotografija. Epoha, Zagreb, 1960.

Hemenway, Priya: Tajni kod. V.B.Z., Zagreb, 2009.

Žerjav, Davor: Promišljati fotografski, Fotoklub Čakovec, Čakovec, 2011.

Nakon (po)duže pauze nastavljamo sa predstavljanjem naših članova u serijalu “Svaki tjedan, autor jedan”.  Danas je na redu prošle godine pridošli Goran Kovačić.

 Predstavi se ukratko, tko si, Što si, gdje si i što radiš.

Goran Kovačić,rođen 1984 g. u Čakovcu,električar po struci i od tog živim, suprug, otac trenutno samo moje male slatkice Ree a na putu je i drugo

Fotografija? Zašto, kako, od kad, kuda i kamo dalje?

Fotografija; prvenstveno hobi, moj način opuštanja nakon napornog radnog tjedna. Ozbiljnije se bavim fotografijom od 2007 g. kad sam i kupio prvi dslr aparat koji me je fascinirao svojim mogučnostima i kvalitetom fotki. Prije tog je bilo samo okidanje s ekipom po feštama nekim kompaktićima… Prvenstveno fotkam pejzaže, makro ali nisu mi ni portreti strani.
Kuda i kamo dalje? Vrijeme bude pokazalo svoje, za sada samo u mislima uživanje i opuštanje u prirodi s aparatom u ruci.

Zlatni zalazak- fotka okinuta tjekom ljetnog zalaska, jednim pogledom na crkvu bilo mi je jasno da to moram zabilježit, jer nebo je bas bilo čarobno a i travke u prednjem planu nekako su mi podigle sveukupni dojam prizora.

Logarska dolina – fotka je ja mislim klasika tog prizora, ali jednostavno morao sam i ja imati svoj primjerak.

Zimska bajka – mislim, kad imaš takav prizor pred sobom tko nebi okinuo, vani temperatura -10, nebo čarobno daje kontrast, toplinu hladnoći i podize cijelu atmosferu.

Let it snow – zima, snijeg, većina ostaje kod kuće i gleda kroz prozor taj divan prizora a ja lutam okolo i bilježim ih

Čakovec, 30.12.2011.

Na posljednjem ovogodišnjem sastanku bilo je veselo u našoj maloj prostorijici. Osim malog domjenka s kojim smo zaokružili četvrtu godinu našeg kluba, osim vesele foto-video zabave o kojoj će se još pričati, imali smo i prezentaciju naših najboljih fotografija nastalih u 2011. g. Svaki autor odabrao je 10ak svojih fotografija koje su njemu najdraže i najbolje, pa smo ih svi zajedno pogledali i uživali. Ovdje vam donosimo po jednu fotografiju od svakog autora koji su predstavili svoje fotografije. Vjerujemo da ćete i vi uživati u ovih 15 odličnih fotografija, a već tradicionalno ludu novogodišnju čestitku očekujte sutra.

Fotografije su poredane bez ikakvog reda, kako se već uredniku prohtjelo.

Na Božićni fotografski natječaj Fotokluba Čakovec ukupno je prijavljeno 86 autora s područja Republike Hrvatske. Žiri u sastavu Davor Dolenčić, Davorin Mance, Filip Lučin, Petar “Grozni” Kovač i Davor Žerjav odabrao je deset najboljih fotografskih uradaka i predstavlja ih bez rangiranja. Među tih deset radova predstavljamo i pobjednički rad Borisa Hlebeca: “Želja”. Hlebec je osvojio vrijednu nagradu, knjigu “Promišljati fotografski” koja će mu ovih dana poštom stići na adresu. Svim sudionicima natječaja zahvaljujemo na sudjelovanju i želimo im još mnogo fotografskog promišljanja i kreativnosti u novoj 2012. godini. Fotoklub Čakovec nudi svim sudionicima natječaja priliku da knjigu umjesto po 150 kuna kupe po cijeni od 120 kuna + 15 kn poštarine. Knjigu naručite ovdje. Pri naručivanju napomenite da ste bili sudionik natječaja.

Fotoklub Čakovec zahvaljuje svim sudionicima natječaja.

(predavanje održano u Fotoklubu Čakovec 10. 11. 2011.)

sažetak: O fotografiji se govori i piše. Dakle, pristupa joj se i jezično. Ta jezična interpretacija fotografije važna je sastavnica fotografskog čina jer je svojevrsna “točka na i”, završni čin fotografskog procesa. Ne postoji recept za dobru interpretaciju fotografije, no sigurno postoji dobar način na koji možemo pristupiti jezičnom interpretiranju fotografije.

piše: Davor Žerjav, autor knjige “Promišljati fotografski”

Kao uvod u temu i poticaj na promišljanje o važnosti interpretacije fotografije poslužili bismo se mislima trojice ljudi od kojih je jedan zagrebački umjetnički fotograf (Max Juhasz), a ostala su dvojica teoretičari fotografije (Vilém Flusser i Roland Barthes).

Juhasz kaže: „Znanje je usko vezano uz određene vještine i sposobnosti. Naime, za dobru fotografiju po mojem mišljenju najvažnije su, ako ne i ključne, tri stvari. U grubo to bi bilo; umjeti vidjeti, moći osjetiti i znati uzeti. Naučiti gledati na fotografski način stiče se s vremenom i iskustvom, dok osjetiti ono što fotografiramo počinje od samog odgoja, okružja u kojem je autor rastao pa do stečenih životnih iskustava kojima samo može pospješiti da ono što autor vidi može i emotivno prisvojiti i pokušati tu istu emociju isporučiti tj. pomoći i drugima vidjeti stvari koje sami inače ne bi vidjeli. Uza sve to svakako je poželjno sve to znati tehnički i još važnije likovno i estetski uobličiti. Tek kada su sva ta tri uvjeta zadovoljena možemo početi govoriti o uspješnoj fotografiji. Također i onoga tko ova tri uvjeta često uspijeva u svojim fotografijama zadovoljiti možemo nazvati dobrim fotografom. Sve mimo toga većinom su samo lijepe i oštre slike s divnim bojama.”

Juhaszove riječi navode nas na razmišljanje o važnosti fotografovog viđenja svijeta i njegove sposobnosti da u fotografiju ugradi vlastitu emociju ili da zabilježi emociju uzimajući dio svijeta i isporučujući taj dio svijeta publici. Jedno od ključnih mjesta u Juhaszovoj izjavi jest ono u kojem kazuje da fotograf pomaže drugima vidjeti stvari koje sami inače ne bi vidjeli. Njegove ćemo misli potvrditi u daljnjem izlaganju.

Vilém Flusser je autor jedne od najboljih knjiga o fotografiji koje smo imali prilike čitati. Radi se o „Filozofiji fotografije“, knjizi koja na vrlo lucidan način progovara o temeljnim pretpostavkama fotografije i vrlo sažeto i kondenzirano postavlja fotografiju u okvire filozofije kao fundamentalne znanosti. Za temu interpretacije fotografije poslužit ćemo se s nekoliko autorovih razmišljanja.

Flusser povijest dijeli na dva osnovna doba: doba tekstolatrije (obožavanje teksta; lat. textum = tkanje) i doba idolatrije (obožavanje slike; grč. idein = vidjeti, gledati, uviđati). Doba tekstolatrije možemo vrlo lako povezati s temeljnom knjigom zapadne civilizacije; Biblijom, koja se u kršćana još naziva i Sveto Pismo. Pogotovo je izum tiska pridonio zamahu tekstolatrije. U to povijesno doba u Pismo se nije smjelo sumnjati, idoli (slike obožavanja) su bili zabranjeni. To je doba linearnog promišljanja, jer tekst je nemoguće obuhvatiti jednim pogledom kao sliku (tekst čitamo u linijama, redcima, rečenicama) i tekst kao medij nužno vodi u linearni način mišljenja. Naravno, tekst se najčešće vrlo dugotrajnim čitanjem ipak pretvara u textum ili tkanje pa ga doživljavamo kao cjelinu jer ga sintetiziramo. S izumom fotografije u prvoj polovici 19. st. započinje doba idolatrije jer slika zahvaljujući fotografiji (koju je moguće brzo umnožiti) postaje masovni medij. Samim time i način razmišljanja se mijenja, jer slika kao medij nije više linearna u čitalačkom smislu, nego sliku čitamo jednim obuhvatom.

Flusser fotografiju definira kao tehničku sliku (za razliku od slike izrađene rukom slikara). To je određenje fotografije vrlo važno jer konotacije objektivnosti i subjektivnosti fotografske slike postaju vrlo zanimljive. Fotografska slika je za njega i informirana, tj. značenjska površina. Pojam „informirana površina“ vrlo je zanimljiv (lat. in = u, lat. forma = oblik, dakle informiran znači uobličen). Površina fotografije je u-obličena, stavljena u oblik, formirana, stavljena u formu i ta je forma u njoj snažno prisutna i vrlo važna za njeno iščitavanje. Forma se u vizualnom dijelu sastoji od likovnih elemenata fotografije, a u značenjskom dijelu od konotacija i asocijacija koje fotografija izaziva ovisno o iskustvu i emocionalnosti promatrača. Fotografija je potencijalno visoko informirana površina. Može biti informirana (svježa, nova, originalna) ili redundantna (ponavljajuća, zalihna, već viđena, neoriginalna). Redundantnost je vrlo česta u suvremenoj fotografskoj produkciji koja je golema pa je i logična pojava redundantnosti. Informiranost i originalnost fotografije je njeno bitno vrijednosno svojstvo koje ju može svrstati u originale.

Flusser još kaže da je fotografija nešto iz prostorvremena „tamo vani” što nam se kao apstrakcija (skraćenica četiriju dimenzija prostorvremena na dvije dimenzije površine) hoće predočiti. Dakle, svojstvo apstraktnosti fotografije tjera nas da fotografiju interpretiramo, jer ju moramo maštom prerađivati – ona prikazuje nešto što nije ona sama. Flusserovim ćemo se mislima vraćati u nastavku.

Roland Barthes u svojoj knjizi „Svijetla komora“ („Camera lucida“) piše o nekim zanimljivim sastavnicama interpretiranja fotografije. Spominje pojam operatora, tj. autora fotografije koji operira fotoaparatom i idejama koje prenosi svojim (autorskim) djelom tj. činom. Taj je operator pošiljatelj poruke koju medijem fotografije prenosi primatelju poruke kojem Barthes daje naziv spectator, tj. promatrač. Autor i promatrač u uskoj su vezi u trenutku kada promatrač promatra fotografiju i od autora prima informacije, ideje i emocije.

Spectator (promatrač) promatra fotografiju na dva načina; kroz studium i kroz punctum. Studium je način promatranja fotografije tako da spectator uviđa namjere operatora te ih on odobrava i shvaća. Punctum pak ometa studium. Punctum je ubod, slučaj u fotografiji koji se tiče spectatora, onaj osobeni način na koji spectator individualno doživljava fotografiju.  Dakle, fotografiju je moguće gledati donekle objektivno kroz studium ili donekle subjektivno kroz punctum. I jedno i drugo gledanje fotografije jest legitimno, dozvoljeno i poželjno.

Dolazimo do pojma interpretacije (tumačenja, objašnjavanja smisla) fotografije. Fotografiju redovito interpretiramo jezično, dakle utjecaj tekstolatrije je evidentan. U jezičnoj interpretaciji (koju dodatno obrađujemo u knjizi „Promišljati fotografski“) možemo analizirati sadržaj, radimo analizu forme, sintezu forme, analizu odnosa sadržaja i forme, te se osvrćemo i na ostalo (rukopis, ideju, koncept, tehničku izvedbu, estetsku vrijednost, funkcionalnost, asocijativnost, poticajnost, originalnost, subjektivni doživljaj).

Kako su analiza i sinteza važni misaoni procesi za valjanu interpretaciju fotografije definirat ćemo ta dva pojma. Analiza podrazumijeva razlaganje, rastavljanje, raščlanjivanje cjeline na elemente. Fotografija jest cjelina sastavljena od elemenata, a ti su elementi sastavljeni od elemenata sadržaja fotografije (onoga što fotografija prikazuje te ideja, misli i emocija autora fotografije) i njezine forme (likovno-fotografskih vizualnih elemenata kojima se autor poslužio u građenju cjeline). Analizom tražimo veze, uzroke i posljedice i izvodimo zaključke pomoću rastavljanja. U analizi dolazimo do temelja na kojima je fotografska slika građena i te elemente možemo promatrati i kroz studium i kroz punctum (Barthes). U psihologiji, analiza je vrsta misaonog operiranja, dakle analizom misaono poniremo u elemente fotografske slike. Sinteza je najjednostavnije rečeno sastavljanje – proces suprotan analizi. To je postupak kojim se razdvojene pojedinosti udružuju u jedinstvenu cjelinu koja je ključ promišljanja idolatrijskog doba (Flusser). Sintezom stvaramo cjelovitu sliku doživljaja i shvaćanja fotografske slike. U psihologiji, sinteza je vrsta misaonog operiranja, dakle sintezom misaono sastavljamo elemente i uočavamo jedinstvo ideje, doživljaja i vizualne datosti fotografske slike. U filozofiji, sinteza je pojam koji pomiruje tezu i antitezu (polazeći od njih čini novu cjelinu). Taj mehanizam filozofskom mišljenja – kod kojeg svaka sinteza ponovno postaje teza kojom je opet moguće  misaono operirati i uz nove antiteze doći do novih sinteza – dovodi do uvijek iznova novih misli i zaključaka. Stoga, možemo zaključiti da je analiziranje i sintetiziranje fotografske slike na razini misli i doživljaja zapravo način mišljenja, a fotografska je slika zapravo medij kojim se prenose misli autora fotografije. Kvaliteta te misaone i doživljajne igre ovisit će i o autoru i o promatraču fotografije, o njihovoj mašti, misaonim sposobnostima, iskustvu, znanju, bogatstvu asocijativnih veza koje će uspostaviti, emocionalnoj osjetljivosti i uživljenosti.

JEZIČNA INTERPRETACIJA FOTOGRAFIJE

Jezična interpretacija fotografije je misaoni proces kojim misli i doživljaje o fotografskoj slici dijelimo s drugima s namjerom jezičnog komuniciranja, tj. jezičnog prenošenja misli i doživljaja o nekoj slikovnoj datosti kojom se komunicira vizualno. Važnost jezičnog komuniciranja o fotografskoj slici pregolema je i svoje korijene vuče još iz doba tekstolatrije. Naprosto je nemoguće izbjeći jezično promišljanje fotografije; kao ljudi nismo sposobni razmišljati samo vizualno što je posljedica kulturalne etabliranosti jezika. Jezičnu interpretaciju fotografije obradili smo u knjizi „Promišljati fotografski“ i podijelili u tri etape: 1. analizu sadržaja fotografije, 2. analizu forme fotografije i 3. sintezu forme fotografije.

Analiza sadržaja fotografije svodi se na pojam motiva (lat. moveo = pokretati, dakle, motiv je ono što autora pokreće na stvaranje). Ono što fotografija prikazuje nameće se uvijek u prvi plan i prve misli i asocijacije s kojima se susrećemo vezane su uz motiv koji je prisutan. Postoji opasnost da se ukupna interpretacija svede samo na analizu sadržaja te da punctum (Barthes) u ovoj fazi prevlada. U tu zamku upadaju vizualno nepismeni i neiskusni promatrači koji će često ljepotu fotografije izjednačiti sa svojom idejom o ljepoti predmeta predočenog fotografskom slikom. To će jako osiromašiti interpretaciju fotografije. Zato valja ići dublje u analizu.

Analiza forme fotografije ključna je za dublju interpretaciju fotografije. Forma podrazumijeva oblik, izgled, vanjštinu predmeta, kalup, model, modlu ili način izražavanja. Dakle, formom u fotografiji autor na jedan apstraktniji, osobeniji i osebujniji način izražava svoje misli i doživljaje o dijelu svijeta kojeg uzima i isporučuje fotografiranjem (Juhasz). Spomenimo i pojam čiste forme (umjetničko djelo u kojem u potpunosti prevladava oblik) koji je često vrlo pogodan za autorovo nametanje formalnih fotografskih misli i doživljaja. Elementi forme fotografije su točka, linija, ploha, svjetlo-sjena, ton, kolorizam, akromatizam, žarišna duljina, dubinska oštrina, oštrina i bokeh, pokret fotoaparata ili motiva, prostor i perspektiva. Svi ti elementi moraju imati funkciju (vizualnu ili značenjsku), jer pomoću njih fotograf prenosi onu dublju poruku, ideju, emociju. Forma mora biti u skladu sa sadržajem (motivom) fotografije. Tek kad je ta usklađenost prisutna, možemo govoriti o dobroj fotografiji o kojoj na vrlo sličan način progovara i Juhasz.

Sinteza forme fotografije naredna je faza u jezičnoj interpretaciji fotografije i, možemo reći, ključna za cjelovitost doživljaja i razumijevanja fotografije. Sinteza forme fotografije podrazumijeva uočavanje kompozicije fotografije koja omogućuje cjelovitost doživljaja. Kompozicijska su načela: okvir i kadar, orijentacija, motrište, rakurs, plan, objektiv, ekspozicija, osvjetljenje, kontrast, harmonija, ritam, ravnoteža, proporcija, dominacija, jedinstvo, vrsta kompozicije, obrada fotografije, rekomponiranje i redefiniranje.

Nekoliko je ključnih pretpostavki interpretiranja fotografije. Prva je vizualna, tj. fotografska pismenost. Bez nje fotografiju nije moguće „pročitati“. Fotografska slika je kôd koji moramo znati otkodirati. Slično jeziku (koji je najstariji medij, tj. prijenosnik informacija), kod kojeg je za razumijevanje potrebno poznavanje rječnika, gramatike i pravopisa, i u fotografiji je potrebno poznavanje vizualne gramatike kako bismo suvereno vladali medijem. Druga je pretpostavka opće obrazovanje i iskustvo koje je važno za doživljajne i spoznajne mogućnosti kod iščitavanja fotografske slike. Opća i vizualna kultura treća je važna pretpostavka za interpretiranje fotografija u kojoj je poznavanje kulture (pogotovo matičnog kulturnog okruženja u kojem autor fotografije stvara) ključno. Kao četvrtu pretpostavku naveli bismo poznavanje povijesti fotografije koje se u današnje vrijeme gotovo redovito zanemaruje zbog internetizacije, globalizacije i sve češćeg površnog pristupa svim područjima ljudskog stvaranja. Povijest fotografije obiluje sjajnim primjerima fotografskog promišljanja i doživljavanja svijeta iz kojih se kao iz nepresušnog vrela može neprestano crpiti vrijedan sadržaj. Veliki Goethe je za povijest ljudskog znanja rekao: „Tko ne zna crpiti iz izvora dubokog tri tisuće godina, živi od danas do sutra.“ Povijest fotografije nije tako velika, no njena je povijest već danas duža od stoljeća i pol. Peta je pretpostavka poznavanje suvremene produkcije u fotografiji koja je isto tako vrlo važna za razumijevanje fotografije i njenu interpretaciju. Upućenost u autorski rukopis šesta je pretpostavka koja je vrlo važna zbog razumijevanja stila koji nastaje osobnim pristupom autora u korištenju elemenata forme i njihovoj kompoziciji u cjelinu fotografske slike. I povijest i suvremena fotografska produkcija obiluju sjajnim autorskim osobnostima. Razvijena inteligencija i intuicija sljedeća je pretpostavka za interpretiranje fotografije – logično je: inteligentniji će čovjek bogatije, kritičnije, sadržajnije i emotivnije interpretirati fotografiju. Na kraju spomenimo i jezične sposobnosti koje su važne za uobličavanje misli i osjećaja koje su potaknute fotografskom slikom.

Nabrojat ćemo i neka načela kojima bismo se trebali voditi pri interpretiranju fotografije. Kao prvo, važna je uravnotežena kombinacija objektivnosti i subjektivnosti u interpretaciji fotografije. Neki će reći kako je subjektivnost smetnja u interpretaciji, no od subjektivnog doživljaja fotografije uvijek krećemo. Uz Barthesov studium i punctum možemo povući paralelu s objektivnošću i subjektivnošću. Drugo je načelo kritičnosti koje je od ključne važnosti za opće ljudsko promišljanje. Kritičnost ima dva pola – negativan i pozitivan i oni bi se morali koristiti oba jer njihovim uzajamnim  djelovanjem postižemo objektivnost kritike. Načelo empatičnosti je isto važno za interpretaciju jer njome dozvoljavamo autoru njegovu osobnost (empatičnost je sposobnost emotivnog uživljavanja u svijet neke druge osobe). I asocijativnost i maštovitost su važna načela jer pridonose cjelovitoj interpretaciji fotografije.  Pristojnost je načelo interpretiranja fotografije koje se u današnje vrijeme često zanemaruje, najčešće zbog nepoznavanja metoda argumentiranja. U internetskoj komunikaciji vrlo se često koristi argumentum ad hominem koji je po vrijednosti najniži stupanj argumentiranja i spada u nepristojno ponašanje jer se kritizira osoba, a ne ideja (fotografija). Kao posljednje načelo spomenuli bismo koncentraciju na predmet. Loše je u interpretaciji fotografske slike previše se odmaknuti od same fotografije i ući u svijet osobnih asocijacija ili epizodija. Interpretacijom fotografije osvrćemo se na fotografiju samu, a ne na svoju vlastitu osobnost.

Za kraj, spomenuli bismo nekoliko mogućih vrsta ili pristupa jezičnoj interpretaciji fotografije. U današnje vrijeme najzastupljenije je lajkanje iliti emocionalna interpretacija fotografije. Ta vrsta interpretacije ima najmanju vrijednost jer se njome nameće osobno mišljenje interpretatora i najčešće se svodi na sviđanje ili ne-sviđanje. Druga je vrsta amaterska interpretacija. Ona nije nimalo loša (ukoliko se ne pretvori u diletantsku), jer amateri su ljubitelji fotografije koji fotografiju cijene i voljni su o njoj raspravljati i iz nje učiti. Amaterska interpretacija može biti vrlo bogata i vrijedna ukoliko je amater dobro potkovan znanjem i iskustvom. Amaterska se interpretacija provodi u fotoklubovima i na raznim forumima i portalima posvećenima amaterskoj fotografiji. Profesionalna interpretacija fotografije najčešće se svodi na tehničku analizu fotografije i njenu funkcionalnu uspješnost. Često je emotivno hladnija od amaterske interpretacije, ali je izvedena s mnogo više kritičnosti. Provode je razni profesionalci, ne samo fotografi, nego i naručitelji fotografija (urednici, dizajneri i sl.). Postoji i stručna interpretacija fotografije koja se provodi unutar raznih struka koje fotografiju koriste kao pomoćno sredstvo (povijest, medicina, industrija, itd.). Likovno-kritičku interpretaciju provode najčešće kustosi, likovni i fotografski kritičari koji se bave postavljanjem fotografskih izložbi u galerijama i muzejima ili oni koji stvaraju fotografske arhive. Društveno-politička (kulturna) interpretacija fotografija vrlo je važna unutar područja novinske fotografije. Tu se fotografija promatra kroz prizmu društveno-političkih događaja i sama forma fotografije ne dolazi u prvi plan, već u prvi plan dolazi sadržaj. Tehničkom interpretacijom fotografske slike najčešće se služi fotografska industrija s ciljem poboljšanja i razvoja tehnologije proizvodnje fotoaparata ili fotografskog materijala.