Sa zadovoljstvom najavljujemo predstavljanje naše knjige “Promišljati fotografski” u Knjižnici i čitaonici Kutina sa početkom u 19:30 u utorak 7. veljače. Knjigu će predstaviti osobno autor Davor Žerjav, zajedno sa nekolicinom autora fotografija iz knjige. Veselimo se Vašem dolasku!
(predavanje održano u Fotoklubu Čakovec 2. 2. 2012.)
sažetak: U narednoj seriji predavanja bavit ćemo se geometričnošću fotografije. Dotaknut ćemo neka područja geometrije koja su od presudne važnosti za razumijevanje geometričnosti fotografije. U prvom dijelu bavit ćemo se geometrijom općenito (tj. onim segmentima koji su važni za fotografiju) i formatom, u drugom dijelu centrom, polovinom, trećinom, zlatnim rezom i Fibonaccijevim brojevima, a u trećem dijelu simetrijom, ravnotežom i geometrijskim elementima fotografije.
piše: Davor Žerjav, autor knjige „Promišljati fotografski“
Geometričnost fotografije II.
3. Centar
Centar je središte fotografije i ujedno najvažniji njezin dio. Za centar se uobičava smatrati da je peta točka formata (uz ostale četiri vršne točke). Centar je najuočljivija i najjača točka fotografije. Nalazi se na sjecištu velikih dijagonala ili na sjecištu polovina (vertikalne i horizontalne). Osobine su mu statičnost, mirnoća, ukočenost i nepokretnost. Fotografska se slika najčešće počinje promatrati iz centra radijalno.
Centar.
Većina fotografskih savjeta na tragu je upornog izbjegavanja smještaja žarišne točke u centru fotografske slike (jer je najnezanimljiviji njen dio zbog karakteristične statičnosti te pozicije). Rekli bismo da tu moćnu točku ipak možemo iskoristiti na vrlo prikladan način, ali ne za sve motive i ne u svim formatima. Najprikladniji format za korištenje centra kao žarišne točke jest kvadrat. U njemu centar dobiva dodatnu snagu zbog naglašene simetričnosti kvadrata po četiri osi simetrije. Centar fotografije najmanje je iskoristiv u naglašeno izduženim formatima (panoramskim formatima) jer se naprosto vizualno izgubi.
Formu svakako treba prilagoditi sadržaju, tj. iskoristiti statičnost centra u skladu sa statičnošću sadržaja fotografske slike. Nije uputno neki dinamičan motiv smještati u centar jer ga se time prividno „zaustavlja“. No, ako želimo naglasiti ukočenost, statičnost ili mirnoću kompozicije, upravo je centar formata točka koja nam treba.
4. Polovina
Polovina ili možda bolje reći polovine najvažniji je par linija formata. Polovine dijele sliku na polovice i četvrtine. Dobivene plohe dobivaju na važnosti. Gornja je ploha važnija od donje, desna je ploha važnija od lijeve. Važnost ploha uvjetovana je kulturom koje smo dio i nekim logičkim razlozima. Gornja ploha dobiva na važnosti zbog težnje prema visini, ona je vizualno „lakša“, donja ploha služi na neki način kao postament ili temelj. Zbog toga je često bolje koristiti svjetlije tonove i boje u gornjoj polovini slike, a tamnije tonove i boje u donjem dijelu (jer tamne boje i tamniji tonovi djeluju teško u odnosu na svijetle). Osim toga, uglavnom smo naučeni da je sjena smještena ispod objekta koji ju prouzrokuje jer je izvor svjetla u stvarnosti najčešće negdje gore (sunce, umjetna rasvjeta). Logika važnosti lijeve i desne strane fotografije uvjetovana je smjerom čitanja teksta slijeva na desno (u zapadnom kulturnom krugu) pa se pretpostavlja da većina ljudi u prostor fotografije ulazi pogledom s lijeve strane i zaustavlja se na desnoj. Naravno, ukoliko fotografska slika „traži“ ulazak pogleda s desne strane, ljudi zapadnog civilizacijskog kruga prilagodit će se danoj situaciji. Fotografsku sliku možemo podijeliti na A, B, C i D plohu prema važnosti. Biranjem smještaja žarišne točke (točke interesa) u određeno područje, biramo i način na koji će se fotografija promatrati.
Polovine. "A, B" i "A, B, C, D" podijela ploha prema važnosti.
Polovina je statična i simetrična. U formi fotografske slike to možemo okrenuti u svoju korist, ali i napraviti grešku s upotrebom polovina ukoliko ne iskoristimo dinamična svojstva motiva nekim drugim mogućnostima forme (dijagonalom, trećinom i sl.). Polovinu ćemo koristiti za naglašavanje simetrije i statičnosti.
5. Trećina
Trećina je jedan od najprihvatljivijih i najiskoristivijih omjera u formatu jer dinamizira sliku.
Trećina. Sjecište trećina nalazi se na sjecištima velikih i malih dijagonala. Interesne točke trećine djeluju u skladu s principom važnosti ploha četvrtina "A, B, C, D"
Linije trećina dijele fotografiju na devet ploha koje nemaju veliku ulogu u formi fotografije (barem ne toliku koliku imaju A, B, C i D plohe četvrtina), ali horizontalne i vertikalne trećine već imaju snagu koju možemo koristiti kao sredstvo izražavanja formom. Trećine su najiskoristivije u formatima kvinton (2:3), dvostruki kvinton (3:4) i auron (zlatni format). Najzanimljivije su gornja i donja trećina u horizontalnoj te lijeva i desna trećina u vertikalnoj podijeli formata. One nemaju toliko očitu snagu važnosti kao kod podjele na A, B, C i D plohe fotografije pa ne možemo govoriti o važnijoj trećini fotografije. Možemo eventualno govoriti o razmjeru ⅓ : ⅔ u kojem veća ploha (⅔) preuzima važniju ulogu.
Točke sjecišta linija trećina ujedno su sjecišta dijagonala s poludijagonalama (sjecišta velikih i malih dijagonala). Točke trećina često djeluju u skladu s plohama četvrtinama. Postoji četiri točke interesa u fotografiji koje se nalaze u sjecištima trećina. One su smještene unutar A, B, C i D ploha fotografije. Kao žarišna mjesta prema važnosti mogu koristiti poziciju smještaja u plohama A, B, C i D.
Pojam trećine u fotografiji svoje važno mjesto u formi može zahvaliti bliskosti s pojmom zlatnog reza. Trećina je ipak donekle dinamičnija i življa od zlatnog reza koji je vrlo stabilan, ali ne i ukočen.
6. Zlatni rez
Zlatni se rez još naziva i: božanska proporcija, božanski omjer, zlatni prosjek, zlatni razmjer, zlatni odnos i sveti rez. Dometnuli bismo da bi se zlatni rez mogao nazvati i „životnom proporcijom“ jer je toliko savršen da je utkan u strukture života (građa biljnih i životinjskih organizama, princip rasta i razvoja, filotaksija i sl.). O tome ćemo nešto kasnije.
Zlatni rez. Razmjer A/B = B/C zapravo je razmjer: CJELINA/MAJOR = MAJOR/MINOR
Zlatni rez matematički je razmjer (odnos dvaju omjera). Najjednostavnija definicija zlatnog reza jest sljedeća: cjelina se prema većem dijelu odnosi kao veći dio prema manjem. Zbog svojih matematičkih i geometrijskih svojstava zlatni se rez smatra savršenim razmjerom.
Konstrukcija zlatnog trokuta iz kvadrata. Zlatni je trokut primjenjiv u geometriji fotografije.
Konstrukcija zlatnih trokuta iz peterokuta i pentagrama.
Fidija
Navest ćemo malu kronologiju važnu za shvaćanje značaja i uloge zlatnog reza u povijesti umjetnosti i znanosti. Smatra se da je Fidija (grčki kipar, 5. st. pr. Kr.) prvi primijenio načelo zlatnog reza u dizajnu svojih skulptura te u gradnji Partenona. Platon (grčki filozof, 5. i 4. st. pr. Kr.) u „Timoteju“ opisuje pet pravilnih geometrijskih tijela kao temelj harmoničke strukture svijeta (zlatni rez u proporcijama). Euklid (grčki matematičar, 4. i 3. st. pr. Kr.) u „Elementima“ navodi prvu zabilježenu definiciju zlatnoga reza. Fibonacci (talijanski matematičar, Leonardo iz Pise, sin Bonaccijev, tj. filius Bonacci ili Fibonacci, 12. i 13. st.) proučava brojevni niz koji ima svojstva zlatnog reza. Luca Pacioli (talijanski svećenik, 15. i 16. st.) u „De divina proportione“ objašnjava zašto se zlatni rez može smatrati božanskom proporcijom. Kepler (njemački astronom, 16. i 17. st.) kaže kako je zlatni rez „skupocjeni dragulj“. Charles Bonnet (švicarski prirodnjak i filozof, 18. st.) proučava filotaksiju biljaka (način rasta) i uočava redovitu pojavu dvaju susljednih Fibonaccijevih brojeva u rastu i proporcije zlatnog reza. Martin Ohm (njemački matematičar, 19. st.) prvi je formalno upotrijebio izraz „zlatni rez“. Eduard Lucas (francuski matematičar, 19. st.) karakterističnu je numeričku sekvencu brojeva nazvao Fibonaccijevim nizom. Mark Barr (američki matematičar, 20 st.) razmjer zlatnog reza označio je grčkim slovom Fidijina imena, Φ („fi“). Roger Penrose (engleski matematičar i fizičar, 20. i 21. st.) u periodičkom popločavanju otkrio je simetriju koja se služi zlatnim rezom; to je rezultiralo novim otkrićima o kvazikristalima u znanosti.
Zlatni je rez primjenjiv i vidljiv u umjetnosti (kiparstvo, slikarstvo, glazba, fotografija, film), u znanosti (geometrija, aritmetika, filozofija, astronomija, biologija, kemija, psihologija) i najvažnije – primijenjen je u prirodi (građa biljnog i životinjskog svijeta; možemo zaključiti da je jedan od principa života). Psihološki, zlatni je rez razmjer koji je ljudskom oku jedan od najugodnijih (dokazano je to istraživanjem njemačkog psihologa Gustava Fechnera u 19. st.). Tu njegovu psihološku ugodnost i činjenicu da je potvrđen i korišten kao princip u prirodi umjetnici su stoljećima koristili kako bi u svoja djela utkali istinsku prirodnu ljepotu.
Zlatni se rez konstruira prema matematičkoj formuli razmjera A:B = B:C, ili CJELINA : MAJOR = MAJOR : MINOR. Osim u obliku čistog razmjera, predočuje nam se u mnogim geometrijskim likovima: zlatnom pravokutniku (auronu), zlatnim trokutima (Pitagorini trokuti, trokut 3:4:5), peterokutu i pentagramu, zlatnoj spirali. Primjenu zlatnog reza u umjetnosti prikazivanja ljudskog tijela prvi je primijenio rimski slikar Marko Vispanije Agrippa (1. st. pr. Kr.) koji je ljudsko tijelo upisao u kružnicu i pentagram (što je kasnije u renesansi iskoristio Leonardo da Vinci svojim Vitruvijancem).
Konstruiranje zlatne spirale iz kvadrata (površine su im slijed Fibonnacijevog niza: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21...)
Konstrukcija zlatne spirale pomoću trokuta.
Zlatni odnosi u pentagramu; Fibonaccijevi brojevi (zlatni omjer) ugrađeni su u razmjere pentagrama.
Kopiranje pentagrama u "samog sebe". To je moguće zahvaljujući principu zlatnog reza sadržanog u njemu.
7. Fibonacci
Fibonacci
Leonardo iz Pise (12. i 13. st.), sin Bonaccija, posthumno je dobio nadimak filius Bonacci, tj. Fibonacci. Sin je talijanskog trgovca koji je većinu života proveo u sjevernoj Africi. Za povijest je zapadne kulture najznačajniji po tome što je uveo indijske brojeve (arapski brojevni sustav) u matematiku Europe i to zbog čisto praktičnih razloga –rimskim je sustavom trgovcima bilo naprosto komplicirano računati. Napisao je „Liber abaci“, djelo u kojem usavršava matematiku arapskog brojevnog sustava.
Fibonacci je ipak poznatiji po nizu brojeva koji je proučavao u jednom matematičkom zadatku koji si je postavio, a on glasi: Koliko parova zečeva može nastati od jednog para u godinu dana ako se pretpostavi da svaki par svakog mjeseca začne novi par, koji postaje plodan od drugog mjeseca? Niz brojeva koji je Fibonacci dobio rješavanjem tog zadatka jest: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, 233, 377, itd. Svaki je novi broj dobiven zbrajanjem dvaju prethodnih brojeva.
Skica Fibonaccijevog zadatka s razmnožavanjem zečeva.
Uočeno je da takvo nizanje brojeva ima mnoga zanimljiva svojstva. Tako je npr. razvidno da je količnik susljednih brojeva tog niza omjer, tj. broj koji se polako ali sigurno približava broju Φ koji iznosi 1,6180333988… Zato se Fibonaccijev niz brojeva može koristiti za matematičko pojašnjavanje i razumijevanje zlatnog reza. Taj se niz koristi i za geometrijsko konstruiranje zlatnog pravokutnika spiralnim nizanjem kvadrata površina koje odgovaraju Fibonaccijevom nizu. Zanimljivo se svojstvo uočava i u postupnom zbrajanju kvadrata susljednih brojeva niza (oni kao rezultat daju umnožak susljednih brojeva istog niza, tj. dimenzije kvadrata koji se konstruiraju spiralnim nizanjem). Nadalje je uočeno da je svaki 3. broj u nizu djeljiv s 2, svaki 4. djeljiv s 3, svaki 5. djeljiv s 5, a svaki 6. djeljiv s 8 (a 2, 3, 5 i 8 susljedni su brojevi tog istog niza). Fibonaccijev niz brojeva uočen je i u Pascalovom trokutu u kojem se parovi susjednih brojeva gornjeg niza zbrajaju u nizu ispod.
Formula Fibonaccijevog niza i rezlutat omjera susjednih brojeva (probližava se broju zlatnog reza)
Zanimljive pojave i formule s Fibonaccijevim brojevima.
Pascalov trokut i Fibonaccijev niz su u suglasju.
Primjena zlatnog reza i Fibonaccijevog niza u prirodi i umjetnosti
Iako svi ovi primjeri izgledaju kao čista matematička igra za zabavu i razbibrigu, taj je niz brojeva u stvarnosti zahvaljujući svojoj pravilnosti, ljepoti i praktičnoj primjenjivosti dobio na važnosti. Osim što matematički odgovara načelu zlatnog razmjera on se potvrđuje u prirodi kao jedno od načela prirodnog građenja i rasta. Ukoliko u spiralno nanizane kvadrate upišemo krivulju, kao rezultat dobit ćemo zlatnu spiralu koju možemo uočiti u građi mnogih biljaka i životinja – najjasnije se vidi u strukturi školjke Indijske lađice. Fibonaccijevi se brojevi javljaju i u načelu rasta biljaka. Primjerice, na češeru i kod suncokreta je broj spirala sjemenki brojanih u smjeru kazaljke na satu jedan Fibonaccijev broj, a u suprotnom smjeru njegov susljedni broj. I oblik sjemenki i njihov raspored slijedi savršenost zlatne spirale. I u ljudskom tijelu niz je primjera zlatnih proporcija i primjene niza Fibonaccijevih brojeva (građa kostura).
Nautilus (indijska lađica) u presjeku savršeno prati oblik zlatne spirale. Ovo je jedna od potvrda prisutnosti načela zlatnog reza u građi žive prirode.
U građi češera (šišarke) osim oblika zlatne spirale potvrđuje se i zlatni omjer susljednih Fibonaccijevih brojeva. Brojano u smjeru kazaljke na satu primjećujemo 8 spiralnih redova sjemenki, a brojeno suprotno od smjera kazaljke na satu 13 spiralnih redova sjemenki. 8 i 13 su susljedni brojevi Fibonaccijevog niza.
I kod suncokretovih sjemenki primjećujemo zlatne spirale u dva smjera koji broje 34 redova spirala u jednom i 55 redova spirala u drugom smjeru. Broj sjemenki u jednom je redu tih spirala 21 (one koje se šire suprotno smjeru kazaljke na satu), a u drugom redu 34 sjemenke (one koje se šire u smjeru kazaljek na satu). 21, 34 i 55 su susljedni brojevi u Fibonaccijevom nizu.
Fibonaccijev niz brojeva ugrađen je u mnoge principe građe živoga svijeta. Kosti šake to potvrđuju - članci prstiju su u omjeru niza Fibonaccijevih brojeva (2, 3, 5, 8; ili 8, 13, 21, 34, itd.). Osim u kostima šake princip zlatnog reza (Fibonaccijevih brojeva) ugrađen je u cijeli kostur čovjeka. To omogućuje najbolji temelj za kvalitetu kretanja i pokreta tijela.
I zlatni rez i Fibonaccijev niz brojeva (koji su u suglasju i nadopunjuju se) imaju svoju primjenu u umjetnosti zahvaljujući ne samo svojoj ljepoti i dopadljivosti, već i zbog činjenice da su ugrađeni u principe i proporcije prirodnog svijeta. U fotografiji su (naravno i u svim ostalim vizualnim umjetnostima) zlatni rez i Fibonaccijev niz principi koji djeluju izrazito pozitivno na kompoziciju i jukstapoziciju (supostavljenost, tj. supoloženost, tj. supozicioniranost elemenata slike). Dakle, zlatni rez i Fibonaccijev niz dobivaju na svojoj vrijednosti tek pri pravilnoj kombinaciji s elementima slike (formatom, okvirom, točkama interesa, centrom, polovinama, dijagonalama, poludijagonalama, linijama svih vrsta, plohama i površinama, pa čak i bojama). Često se zlatni rez banalizira u površnim pokušajima čitanja umjetnosti pa se svodi na svega četiri točke interesa ili četiri linije koje dijele format po principu zlatnoga reza. To je tek jedna mogućnost koja je najuočljivija, no nebrojene su zapravo mogućnosti korištenja božanske proporcije u geometriji fotografije, ali i kod nekih drugih elemenata slike koji unutar kompozicije tada mogu postignuti savršeno skladno međudjelovanje. Što bolje savladamo tu „gramatiku geometrije u slici“ to ćemo lakše i efikasnije postizati harmoniju koja je temelj svake dobre kompozicije.
Literatura:
Damjanov, Jadranka: Likovna umjetnost I i II. Školska knjiga, Zagreb, 1991.
Fizi, Milan: Fotografija. Epoha, Zagreb, 1960.
Hemenway, Priya: Tajni kod. V.B.Z., Zagreb, 2009.
Jakubin, Marijan: Likovni jezik i likovne tehnike, temeljni pojmovi. Educa, Zagreb, 1999.
Peić, Matko: Pristup likovnom djelu. Školska knjiga, Zagreb, 1981.
Žerjav, Davor: Promišljati fotografski, Fotoklub Čakovec, Čakovec, 2011.
Zanimljiv način prikazivanja drugima ono što zapazim, zainteresirao me prije par godina i ne pušta; izgleda da će tako biti i dalje još neko vrijeme.
(predavanje održano u Fotoklubu Čakovec 5. 1. 2012.)
sažetak: U narednoj seriji predavanja bavit ćemo se geometričnošću fotografije. Dotaknut ćemo neka područja geometrije koja su od presudne važnosti za razumijevanje geometričnosti fotografije. U prvom dijelu bavit ćemo se geometrijom općenito (tj. onim segmentima koji su važni za fotografiju) i formatom, u drugom dijelu centrom, polovinom, trećinom, zlatnim rezom i Fibonaccijevim brojevima, a u trećem dijelu simetrijom, ravnotežom i geometrijskim elementima fotografije.
piše: Davor Žerjav, autor knjige „Promišljati fotografski“
Geometričnost fotografije I.
1. Geometrija
Etimološki gledano, riječ „geometrija“ složenica je dviju grčkih riječi: geo = zemlja, metria = mjerenje. Dakle, gledajući prapočelo i svrhu prve geometrije u povijesti, to je područje ljudskog zanimanja za mjerenje zemlje (koje dolazi s pojavom zemljoradnje i vlasništva, prelaska s nomadskog na teritorijalno, zemljoradničko ili zemljoposjedničko ponašanje). Osim u mjerenju granica vlasništva nad zemljom znanja iz geometrije vrlo se brzo počinju koristiti s razvojem gradova (civilizacija) zbog arhitektonskih potreba. Geometrija je utkana u same temelje civilizacije i kulture.
Prema uobičajenoj definiciji, geometrija je grana matematike koja se bavi matematičkom formalizacijom i proučavanjem raznih tipova prostora. Dakle, prostor se (jednodimenzionalni, dvodimenzionalni i trodimenzionalni) putem geometrije matematički uobličava, formalizira, možemo još i reći: idealizira.
Jedno od temeljnih djela geometrije Euklidovi su „Elementi“ u kojima grčki matematičar iz vremena 4. i 3. st. pr. Kr. udara temelje matematici i geometriji. Uglavnom, u Euklidovo doba, matematika je prvenstveno proučavana kroz prizmu geometrije i brojevi (aritmetika) nisu toliko važni. Njegovo je učenje utemeljeno na aksiomima (tvrdnjama koje se ne dokazuju i koje služe kao temelj ili pretpostavka neke teorije). Aksiomi pretpostavljaju određenu vrstu vjere da bi se mogli prihvatiti, ali za razliku od dogme u religiji aksiom je moguće prihvatiti i ne nužno kao istinitu tvrdnju (dok se u dogmu nužno mora vjerovati). Euklid se bavi elementarnom geometrijom (točka, pravac, dužina, likovi, tijela) te uvodi pojmove planimetrija (geometrija likova) i stereometrija (geometrija tijela). Euklidova je geometrija u današnje doba uglavnom prihvaćena, iako u geometrijama Lobačevskog i Reimanna (koje kasnije koristi i Einstein za svoju Teoriju relativnosti) ta euklidska geometrija nije do kraja u skladu s istinom Univerzuma. Mi ćemo euklidski sustav ipak prihvatiti kao valjan za potrebe proučavanja geometričnosti fotografije bez obzira što i geometrija Lobačevskog može koristiti za shvaćanje fotografije, međutim zbog njene izrazite složenosti i apstraktnosti nećemo ju za sad trebati.
Sljedeći velikan kojeg ćemo još spomenuti jest francuski filozof, fizičar i matematičar René Descartes. On je začetnik moderne matematike i analitičke geometrije te tvorac kvadratnog koordinatnog sustava koji se još naziva i kartezijanski sustav (Kartezijev koordinatni sustav). Descartes je napravio bijekciju (obostrano jednoznačno preslikavanje) između skupa točaka euklidskog prostora i skupa trojki realnih brojeva, tj. uveo je koordinate (x, y, z). Time je omogućio brojevno i izrazno analiziranje euklidskog prostora, tj. stvorio je analitičku geometriju. Descartes time omogućuje preciznost izračuna u geometriji i snažno doprinosi modernosti i svakodnevnoj primjenjivosti matematike i geometrije. Njegove se ideje danas uvelike koriste u praksi koja koristi geometriju.
Koja je važnost geometrije za fotografiju? Zašto govorimo o geometričnosti fotografije?
1) Geometrija matematički formalizira prostor fotografije. To znači da je matematika (geometrija) prisutna u fotografiji na način da ju oblikuje jezikom i logikom matematike. Matematika je znanost koja izučava aksiomatski definirane apstraktne strukture koristeći matematičku logiku. Geometrija proučava prostor, a važna sastavnica fotografije upravo i jest prostor.
2) Geometrija je temelj likovne kompozicije fotografije (njen metakod). Zahvaljujući njoj možemo likovnost podrediti strogoj matematičkoj logici i proučavati odnose likovnih elemenata u kompoziciji fotografije. Time omogućuje matematičko iščitavanje fotografije.
3) Geometrija omogućuje „idealiziranje“. Cijela je matematika idealna unutar sebe, sustav koji je savršen i funkcionira po principu savršene točnosti, pa time omogućuje idealiziranje i analizu elemenata savršenosti u fotografiji. (Iako fotografija nije savršena, ali dobra fotografija teži savršenosti.)
4) Geometrija pomaže misaonim procesima (analiza i sinteza). Zato geometrija može biti oruđe (organon) za promišljanje o fotografiji.
5) Geometrija olakšava fotografiranje, naprosto, praktična je za fotografe. Zahvaljujući znanju iz geometrije i matematike fotograf si može „olakšati život“ (uvjetno rečeno) i postati učinkovitiji u svim fazama stvaranja (od ideje preko realizacije pa sve do prezentacije svog rada).
2. Format
Format je jedno od prapočela fotografije u smislu njenog nastajanja i postojanja. Format je matematički okvir unutar kojeg fotograf smješta kadar i on funkcionira unutar sebe i u svojim granicama prema pravilima likovne umjetnosti i geometrije. Zbog toga je potrebno dobro poznavati formate jer su oni pretpostavka cjelokupne datosti fotografije. Format je čak aprioran okviru.
Najjednostavnije, format je odnos visine i širine djela. To je omjer „igrališta“ unutar kojeg se dešava fotografsko djelo. Postoji mnogo formata, ali ne i beskonačno mnogo (to je zamka u koju upadaju oni koji format ne shvaćaju ozbiljno). Da bismo format shvatili kako valja, moramo se upoznati s načinima na koje formati nastaju.
Nastajanje formata iz kvadrata, kruga i peterokuta
Formati se konstruiraju prema geometrijskim pravilima. Važni su za analizu slike jer su u njima skrivene pomoćne konstrukcijske linije koje čine mrežu povlaštenih položaja. Ta mreža u formatu služi za postizanje ravnoteže među elementima fotografije te za isticanje pojedinog elementa u prvi plan, tj. za naglašavanje. Tako svaki format ima svoju arhitekturu čija se osnova sastoji od centra, dijagonala, trećina i zlatnog reza.
Isto tako dodatne linije arhitekture formata čine pomoćni konstrukcijski elementi od kojih je format konstruiran (a to su najčešće polazište formata, npr. kvadrat te razne dijagonale; male i velike). Format se najčešće konstruira iz kvadrata, kruga i pravilnog peterokuta. Kvadrat je najčešći geometrijski lik iz kojeg može nastati 12 ortogonalih formata: kvadrat, hemidijagon, trion, biauron, penton, dijagon, bipenton, hemilion, auron, kvadriagon, sikston, dubl. Neke od tih formata spomenut ćemo u daljnjem izlaganju.
Velike i male dijagonale (služe za konstrukciju formata)
Format se iz polazišnog lika konstruira najčešće korištenjem dijagonala: velikih i malih (dijagonalica, poludijagonala). Velike dijagonale kvadrat dijele na polovine, četvrtine i osmine. Velika dijagonala kvadrata je nesumjerljiva, iracionalna (√2=1,41421356237309504880168872420969807856967187537694807317667973799…). To je svojstvo otkrio Hipas, Pitagorin učenik, no otkriće se ipak pripisuje Pitagori. Male dijagonale (u sjecištu s velikima) kvadratni format dijele na trećine i devetine.
Velike dijagonale dijele kvadrat na polovine, četvrtine i osmine, a male na trećine i devetine
Kvadrat. Dijagonala mu je nesumjerljiva (iracionalni broj).
Kvadrat (1:1) je temelj većine ostalih formata. Izražen mu je centar kao žarište i polovine (tj. četvrtine). Od svih je formata najsimetričniji; ima 4 osi simetrije. Kod fotografiranja u kvadratnom formatu valja iskoristiti tu simetričnost i centralnost. To je ujedno i format srednjeformatnog refleksnog fotoaparata i jedan od najdražih formata fotografa.
Dubl.
Dubl (1:2) nastaje dupliranjem kvadrata. Ima dva žarišta (središta kvadrata) i naglašenu polovinu. Pogodan je za sva usitnjavanja na bazi dvojke. Izrazito je izdužen i pogodan za panorame ili izdužene okomite kompozicije.
Kvinton.
Kvinton (1:1½ ili 2:3) dobivamo ako kvadratu dodamo ½. Naziv mu dolazi iz glazbene teorije; kvinta se nalazi na omjeru 2:3 pritisnute žice. Drugi mu je naziv hemilion. Prisutan je u obliku kutije šibica i vrlo često u novinama. To je ujedno i format 35-milimetarskog maloformatnog SLR-fotoaparata i vjerojatno najiskorišteniji fotografski format (negativ dimenzija 24 x 36 mm).
Dvostruki kvinton (1:⅓ ili 3:4) dobivamo ako kvadratu dodamo ⅓. To je format rastvorenih novina i najčešći televizijski format. Velika dijagonala veličine 5 zatvara u njemu Pitagorin trokut 3-4-5 koji je jedan od „zlatnih trokuta“ u geometriji i umjetnosti. Ovaj je format druga verzija kvintona iz maloformatnih digitalnih fotoaparata (Olympus) i standardni format digitalnih kompaktnih fotoaparata (zbog nekadašnjeg formata kompjutorskih monitora).
Dijagon.
Dijagon ili A-format (1:√2 ili oko 5:7) dobivamo spuštanjem dijagonale kvadrata. Imamo ga „u rukama“ praktički svaki dan jer je standard u tiskarstvu. Vrlo je sličan kvintonu. U fotografiji se pojavljuje kao jedan od velikih formata (negativ dimenzija 127 x 178 mm).
Sikston.
Sikston (1:√3 ili oko 4:7) dobivamo spuštanjem dijagonale dijagona. Ime je dobio po drugom načinu konstruiranja iz pravilnog šesterokuta upisanog u kružnicu. U fotografiji nije uobičajen, ali pogodan je za panorame.
Dubl. (drugi način dobivanja formata)
Dubl (1:√4 ili 4:8 ili 2:4 ili 1:2), koji spominjemo opet, može nastati i spuštanjem dijagonale sikstona.
Korijen iz pet.
√5 (1: √5 ili 1:2.236) dobivamo spuštanjem dijagonale dubla ili spuštanjem dviju poludijagonala iz kvadrata. U fotografiji nije uobičajen, ali pogodan je za panorame.
Auron.
Auron (1:Φ ili 1:½(1+√5) ili 1:1,61803398874989… ili oko 5:8) dobivamo spuštanjem poludijagonale iz kvadrata. Aristokrat je među formatima. Naziv mu dolazi od latinske riječi aurum = zlato. Visina prema dužini odnosi se prema razmjeru zlatnog reza ili božanske proporcije. Vrlo je sličan kvintonu i dijagonu. U fotografiji se koristi eventualno iz uvjerenja da je točna kalkulacija zlatnog omjera u formatu presudna za idealan format fotografije. Nije standard u fotografiji.
Biauron. (položena verzija)
Biauron. (uspravna verzija)
Biauron (1:2Φ ili 1:3,236) (2:Φ ili 10:8) dobivamo udvostručavanjem aurona po širini ili visini. Format 1:2Φ nije standard u fotografiji, ali 2:Φ ili 10:8 jest standard velikoformatnih fotoaparata (negativ dimenzija 203 x 254 mm).
Peterokut / pentagram. (dva formata)
Peterokut (pentagram) omogućuje konstrukciju dvaju formata: okomiti od stranice peterokuta i njegove visine te vodoravni od stranice deseterokuta i stranice pentagrama. Njihovi omjeri su 2:3 i 1:3.
Odabir formata fotografije zadan je u samom fotoaparatu i takav se koristi najčešće. Uglavnom su korišteni formati kvinton ili dvostruki kvinton (kod maloformatnih fotoaparata), kvadrat (kod srednjeg formata) i biauron (kod velikih formata). U današnje „digitalno“ doba mogućnost izrezivanja (redefiniranja) fotografije je vrlo jednostavno. Pribjegavanje nestandardnim formatima ipak sa sobom nosi i rizik pogrešaka. Ukoliko ne vladamo formatom, izrez s promijenjenim formatom može i uništiti kompoziciju, a ako nije promišljena unaprijed za izrezivanje, kompozicija će se u rijetkim slučajevima moći spasiti reformatiranjem originalnog kadra. U promišljenom fotografiranju promjena zadanog originalnog formata ne bi se smjela koristiti za „spašavanje“ neuspjele kompozicije.
Format igra važnu ulogu još u jednom segmentu fotografskog stvaralaštva. Ukoliko planiramo neku seriju fotografija koje želimo uvrstiti u portfolio ili izložiti u galeriji, važno je zadati isti format koji će se provlačiti kroz cijelu seriju. Format tada funkcionira kao konstanta koja unosi stanoviti red i disciplinu u fotografski rad koji se pokazuje. Serija tako postaje čišća i lakše ju je iščitavati jer svaki format ima svoju vlastitu unutarnju logiku koju nameće gledatelju.
Tablica formata
Tablica formata II. 12 ortogonalnih formata.
Literatura:
Fizi, Milan: Fotografija. Epoha, Zagreb, 1960.
Hemenway, Priya: Tajni kod. V.B.Z., Zagreb, 2009.
Žerjav, Davor: Promišljati fotografski, Fotoklub Čakovec, Čakovec, 2011.
Nakon (po)duže pauze nastavljamo sa predstavljanjem naših članova u serijalu “Svaki tjedan, autor jedan”. Danas je na redu prošle godine pridošli Goran Kovačić.
Predstavi se ukratko, tko si, Što si, gdje si i što radiš.
Goran Kovačić,rođen 1984 g. u Čakovcu,električar po struci i od tog živim, suprug, otac trenutno samo moje male slatkice Ree a na putu je i drugo
Fotografija? Zašto, kako, od kad, kuda i kamo dalje?
Fotografija; prvenstveno hobi, moj način opuštanja nakon napornog radnog tjedna. Ozbiljnije se bavim fotografijom od 2007 g. kad sam i kupio prvi dslr aparat koji me je fascinirao svojim mogučnostima i kvalitetom fotki. Prije tog je bilo samo okidanje s ekipom po feštama nekim kompaktićima… Prvenstveno fotkam pejzaže, makro ali nisu mi ni portreti strani.
Kuda i kamo dalje? Vrijeme bude pokazalo svoje, za sada samo u mislima uživanje i opuštanje u prirodi s aparatom u ruci.
Zlatni zalazak- fotka okinuta tjekom ljetnog zalaska, jednim pogledom na crkvu bilo mi je jasno da to moram zabilježit, jer nebo je bas bilo čarobno a i travke u prednjem planu nekako su mi podigle sveukupni dojam prizora.
Logarska dolina – fotka je ja mislim klasika tog prizora, ali jednostavno morao sam i ja imati svoj primjerak.
Zimska bajka – mislim, kad imaš takav prizor pred sobom tko nebi okinuo, vani temperatura -10, nebo čarobno daje kontrast, toplinu hladnoći i podize cijelu atmosferu.
Let it snow – zima, snijeg, većina ostaje kod kuće i gleda kroz prozor taj divan prizora a ja lutam okolo i bilježim ih
Čakovec, 30.12.2011.
Na posljednjem ovogodišnjem sastanku bilo je veselo u našoj maloj prostorijici. Osim malog domjenka s kojim smo zaokružili četvrtu godinu našeg kluba, osim vesele foto-video zabave o kojoj će se još pričati, imali smo i prezentaciju naših najboljih fotografija nastalih u 2011. g. Svaki autor odabrao je 10ak svojih fotografija koje su njemu najdraže i najbolje, pa smo ih svi zajedno pogledali i uživali. Ovdje vam donosimo po jednu fotografiju od svakog autora koji su predstavili svoje fotografije. Vjerujemo da ćete i vi uživati u ovih 15 odličnih fotografija, a već tradicionalno ludu novogodišnju čestitku očekujte sutra.
Fotografije su poredane bez ikakvog reda, kako se već uredniku prohtjelo.
